Arhiv tekstova
Bunjevci u novoj državi
Jesen 1918. godine, koja je prethodila prvoprosinačkom ujedinjenju u Kraljevinu SHS, u svim krajevima Vojvodine obilježena je samoorganiziranjem srpskog i bunjevačkog stanovništva s ciljem stvaranja organa vlasti koji bi zamijenili mađarsku upravu u Banatu, Bačkoj i Baranji. Početnu inicijativu imali su demokrate oko Tihomira Ostojića koji su se zalagali za ujedinjenje preko Narodnog vijeća u Zagrebu. Radikali, pak, okupljeni oko Jaše Tomića tražili su da se ujedinjenje izvrši direktnim priključenjem Kraljevini Srbiji, pa formiraju narodne odbore. Prvoga dana studenoga formiran je tako Bunjevačko-srpski narodni odbor u Subotici. U Somboru su formirana dva odbora: Bunjevački, pod vodstvom Ivana Paštrovića i Bunjevačko-srpski, pod vodstvom Jovana Laloševića. Sličan odbor formiran je i u Baji.
Vodeću ulogu među Bunjevcima imali su – Mirko Ivković Ivandekić i Stipan Vojnić Tunić, koji su postali članovi Narodnog vijeća u Zagrebu, dok je Blaško Rajić, skupa sa subotičkim radikalima Vladislavom i Jovanom Manojlovićem, osnovao Bunjevačko-srpsku narodnu gardu.
TRIANON: Pokušaji Károlyijeve vlade da sveopćim reformama spasi Ugarsku ostali su bezuspješni, pa je poslije neuspješnih pregovora srpska vojska ušla u Vojvodinu, odnosno 13. studenog u Suboticu, u koju je sljedećeg dana stigao i novi komandant Vladislav Krupežević.
Na velikoj Narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. studenog 1918. godine, Banat, Bačka i Baranja priključeni su Kraljevini Srbiji. Posljednje, pak, formalne veze s mađarskom vladom u Subotici su prekinute 9. prosinca, kada umjesto Luke Pleskovića veliki župan postaje Bunjevac Stipan Matijević. Razdoblje od 1918. godine do Mirovnog ugovora u Trianonu obilježeno je nastojanjem da se cijela Bačka, uključujući i Bajski trokut, priključi Kraljevini SHS.
Konačno, 4. kolovoza 1920. godine potpisan je Mirovni ugovor kojim je Subotica pripala Kraljevini SHS, dok je Bajski trokut ostao u Mađarskoj.
Nakon uspostavljanja nove vlasti neslavenski narodi – Mađari, Nijemci i Židovi – lišeni su političkih i ostalih prava (ukidaju se mađarske škole, zabranjuju se novine, činovnici se izbacuju iz državne službe), što izaziva i neuspješnu pobunu Mađara, da bi punopravni građani postali tek 26. lipnja 1921. godine.
STRANKE: No, različite vizije uređenja države pred izbore za Ustavotvornu skupštinu najavile su kraj jedinstva među subotičkim Slavenima. Usporedo se formiraju mjesne organizacije velikih stranaka, a pokraj njih osnivaju se nove, uglavnom regionalne stranke. Većina Bunjevaca priklonila se Bunjevačko-šokačkoj stranci (BŠS) koja je osnovana 1920. godine, a koja se u početku zalagala za integralno jugoslavenstvo, decentralizaciju države, odnosno autonomiju Vojvodine, te izdavala stranačko glasilo, izazito klerikalni Neven, koji se odlikovao svojim antiliberalizmom i antisemitizmom.
Program stranke predstavljen je na velikom narodnom zboru 10. listopada 1920. godine, na kojemu je pokraj zalaganja za autonomiju Vojvodine traženo da se zemlja podijeli bezzemljašima, a ne kolonistima, i da se ne zapošljavaju činovnici sa strane. Listopada 1920. godine osnovana je i mjesna organizacija Hrvatske pučke stranke (HPS) kojoj su na čelu bili Mihovil Katanec i Ive Kopilović. Izrazito jugoslavenski opredijeljeni liberalni Bunjevci okupili su se, pak, oko Demokratske stranke (DS) koja je u Subotici započela s radom 1919. godine. Među Bunjevcima u stranci isticali su se Gavro Đelmiš i novinar Lazar Stipić, koji je pokrenuo partijski dnevnik Narod.
Mjesna organizacija Narodne radikalne stranke (NRS) osnovana je ožujka 1920. godine, a na čelu su joj bili ugledni subotički Srbi: braća Manojlović i profesor Pravnog fakulteta Aleksa Ivić. NRS, iako izrazito srpska stranka, privlači u svoje redove i Bunjevce. Vodeći među njima bio je vojni liferant Marko Jurić, ogorčeni protivnik hrvatstva među Bunjevcima. Bunjevci zemljoposjednici, pak, okupili su se oko Zemljodilske stranke pod vodstvom Ivana Crnkovića, koja se ubrzo utopila u radikale.
Konačno, značajnu ulogu do zabrane rada imala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koju su dobrim dijelom činili raniji članovi Socijal-demokratske partije Ugarske, a koja je u Vojvodini djelovala do početka Mađarske revolucije ožujka 1919. godine. KPJ je Kraljevinu smatrala versajskom tvorevinom umjesto koje treba stvoriti Savez Sovjetskih Republika. U vodstvu KPJ bilo je i Bunjevaca: Bela Buljovčić, Stipan Katrinka Francišković.
Nastavit će se
