Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ime i po­vi­jest Sri­je­ma

Hrvatski tragovi u Srijemu mogu se pratiti kroz prošlost, sve do današnjih dana na kulturnom, književnom, političkom i svim drugim područjima. Nažalost, posljednjih osamdesetak godina svijest o tome potisnuta je iz javnog razmišljanja.
IME I POJAM SRIJEMA: Smatra se da je tribalski kralj Sirmo na obali Save osnovao grad Sirmij, kojega su kršćani nazvali imenom mučenika sv. Demetrija – Dimitrija, Mitrovica. Okolica preuzima ime Srijem. U hrvatskome književnome jeziku kraj u međurječju Save i Dunava, istočni dio Kraljevine Slavonije, naziva se Srijem. Ikavski pisci, pa tako i Antun Matija Reljković, upotrebljavaju oblik Srim, a ekavski je Srem.
    Srednjovjekovni pisac Stjepan Brodarić pojam Srijema definira: od Zata (Sotin) pa istočno do ušća Save u Dunav. Biskup Ladislav Szorenyi piše: Srijem ustvari poči-nje od ušća Vuke u Dunav, ili Srijem u širem smislu se smatralo da počinje od ušća Drave u Dunav. U knjizi »Hrvatska riječ u Srijemu« (Zagreb 1995.) stoji: »Srijem je hrvatska pokrajina koju sa sjevera i istoka međi Dunav, a sa zapada crta koja ide okomito od Vukovara do Bosuta, pa njegovim tokom do ušća u Savu, a s juga pak rijeka Sava.«
    Danas se smatra zapadna granica pokrajine Srijem utok Vuke u Dunav u Vukovaru, te crtom na Bosut, ali ipak mještani nekih sela, koja su u tom području, za sebe kažu da su Srijemci iako su zapadnije od te linije.  
IZ POVIJESTI SRIJEMA: Antički pisci, napose Plinije i Strabon, ostavljaju prve pisane podatke o Srijemu. Grad Sirmij u III. st. poslije Krista postao je takmac samome Rimu, jedno od četiriju sjedišta velikoga Rimskog Carstva, te ga nazivahu mnogoljudnom majkom gradova.
    Postoji legenda da su učenici apostola donijeli kršćanstvo u Srijem. Poslije je u Sirmiju osnovana biskupija u IV. st. uzdignuta na rang metropolije. U vrijeme Dioklecijanovih progona mnogi su kršćani (oko 200 mučenika) prolili krv za svoju vjeru. Ove godine se i slavi 1700 godina srijemskih mučenika.
    Biskupija je obnovljena 1229. godine, a 1773. godine ujedinjene su Srijemska i Bosansko-đakovačka biskupija u jednu biskupiju sa sjedištem u Đakovu. U novije doba uspostavljen je vikarijat za Srijem sa sjedištem u Petrovaradinu, koji skrbi o dijelu biskupije izvan Republike Hrvatske.
    Pisani izvori govore da su Hrvati u VII. stoljeću naselili prostor između Save i Dunava. Od 852. godine Srijemom upravlja hrvatski veliki župan Trpimir. Dok je hrvatskom državom vladala narodna dinastija, u Srijemu je banovao hrvatski ban. U jednom dokumentu iz tog razdoblja među sedam hrvatskih banova je i banus Sremi.
    Kad je Hrvatska dobila zajedničke vladare s Ugarskom i oni su, kao nasljednici hrvatskih kraljeva, branili Srijem kao dio Kraljevine Dalmacije i Hrvatske.
    U srednjem vijeku u Srijemu su uspostavljene Srijemska i Vukovska županija. U vrijeme turske vlasti Srijem je postao sandžak. U to vrijeme je najveći broj katolika (Hrvata) protjeran prema zapadu, a u Srijem s Turcima dolazi prvi pravoslavni živalj kojega do tada ovdje nije bilo. Primjerice, i Beograd, koji se tada zvao Nandor Fehervari, i cijela Mačva su dio mađarske države do dolaska Turaka na ove prostore. Nakon oslobođenja od Turaka, 1745. uspostavljena je Srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru. Postojala je do 1918. godine. U razdoblju od 1918. do 1941. godine vlasti su Srijem podijelile da ne bude jedna cjelina. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske obnovljena je Velika župa Vuka obuhvativši cijeli Srijem.
    Nakon Drugog svjetskog rata istočne granice socijalističke Republike Hrvatske su određene na štetu Hrvatske i granica je povučena tako da je najveći dio Srijema ostao izvan Hrvatske. Čak su i granice Banovine Hrvatske iz 1939. bile istočnije. Osamostaljivanjem Republike Hrvatske, ove granice su postale i državne granice samostalne Republike Hrvatske. Tako se i veliki broj srijemskih Hrvata po prvi put u svojoj povijesti našao izvan domovine Hrvatske. Ali kako su srijemski Hrvati uvijek kroz povijest dijelili sudbinu cjelokupnog hrvatskoga puka, pa je tako bilo i u posljednjoj deceniji XX. stoljeća, najveći broj ih se našao kao prognanici u svojoj matičnoj domovini Hrvatskoj.
TRADICIJSKO ODIJEVANJE: Sela u okolici Šida: Bapska, Berak, Gibarac, Ilača, Lovas, Tovarnik, Sotin, Tompojevci i Kukujevci nalaze se u zapadnome Srijemu, u plodnoj panonskoj ravnici koja od Vukovara prema Iloku prelazi u pitome obronke Fruške gore. Gibarac i Kukujevci su u Vojvodini, a skoro svi stanovnici su prognani i danas žive diljem Republike Hrvatske, najviše u okolici Osijeka, dok su ostala spomenuta sela na krajnjem istoku Republike Hrvatske. Po mnogim elementima materijalne i duhovne tradicijske kulture ova su sela slična. Doživljavamo ih zasebnom cjelinom unutar šireg srijemskog prostora. Jedna od odrednica bila je i tradicijska narodna nošnja. Odjeća hrvatskog stanovništva u ovim selima bila je jednaka, s prepoznatljivim razlikama nasuprot nošnjama šokačkih Hrvata u bližoj ili daljoj okolici.
    Krojem, materijalom, tehnikama ukrašavanja, inventarom, stilom odijevanja i nazivljem ovo se ruho uklapa u opću sliku tradicijske odjeće Hrvata Šokaca u Panoniji. Nalikuje nošnjama susjedne Slavonije, pojedini elementi upućuju na intenzivne veze s Hrvatima Šokcima u Bačkoj, a neki su izrazito srijemski.

U sljedećem broju: Obnavljanje baštine

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay