Arhiv tekstova

O Slankamenu smo već pisali u ranijim nastavcima, u ovom dijelu pisat ćemo o tom gradu kako je mogao izgledati koncem XV. stoljeća. Bogati trgovački grad ugovorom u Tati od hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda 1404. godine dobio je u posjed despot Stefan Lazarević, njega 1427. godine nasljeđuje Đurađ Branković, ali u »političkom sukobu« s Ivanom Hunyadijem gubi grad koji će ponovno postati vlasništvo kralja Matije Korvina, zato se u dokumentima posljednji put 1502. godine spominje kao civitas regis, tj. kraljevski grad. Danas ovaj nekadašnji slavni grad nosi naziv Stari Slankamen i 2002. godine službeno je imao 674 stanovnika, daleko manje nego u srednjem vijeku – po našoj procjeni sredinom XV. stoljeća u gradu je živjelo oko 2000 stanovnika, a možda i više.

 

Što je ostalo od nekadašnjeg grada?

 

Suhozemnim putom do današnjeg gradića se stiže iz pravca Novog Slankamena (osnovan 1783. godine i prvobitno naseljen Hrvatima iz Dalmacije i Like) preko jedne »klisure« koja je usječena u lesni brijeg, koji se uzdiže više od sto metara iznad Dunava. Na izlazu iz »klisure« otvara se jedan za naše vojvođanske prilike nevjerojatan prizor – vidi se Dunav, uliv Tise u ovu rijeku i ako je vedro vrijeme vidi se i Titelski brijeg, koji se u zračnoj liniji nalazi samo 8 kilometara od gradića. S lijeve strane na jednom platou, omeđeni s dva duboka usjeka, vide se ostaci zidova nekadašnje moćne utvrde, koja se izdiže cca 100 metara iznad Dunava. Ovaj lesni plato se završava jednim skoro okomitim lesnim zidom polukružnog oblika, koji je po opisima bio toliko strm da s te strane najverojatnije nikad nisu bili izgrađeni obrambeni zidovi. Ispod danas ima toliko mjesta da je jedva provučena asfaltna cesta. Kada se počinjemo spuštati serpentinama u naselje, koje se nalazi dvadesetak metara niže, s desne strane nailazimo na ruševine jedne srednjovekovne crkve, suvremena cesta ovaj je objekt »presjekla na dva dijela« (zašto ga nije mogla zaobići, pitam se ja). Otprilike u visini ove građevine nalazi se i pravoslavna crkva posvećena sv. Đorđu, čiji temelji i zidovi također potječu iz srednjeg vijeka i danas su potpuno obnovljeni i renovirani, tako da je crkva u funkciji. Ovim smo i nabrojili sve srednjovjekovne ostatke nekadašnjeg kraljevskog grada.

 

Što nam prikazuju postojeće gravure?

 

U slučaju Slankamena imamo nekoliko dobrih crtreža, prije svega iz Marsiglijeve radionice, on sam je tri puta crtao osnovu tada već porušenog grada, koji je bio pogranični grad poslije Beogradskog mira (isto kao Dimitrovica).Tvrđava je vjerojatno više puta dograđivana i u ratnim vihorima stajala je sve do 1738. godine. Naime, poslije spomenutog mira između Austrijskog i Turskog Carstva odlučeno je da se poruše sve pogranične utvrde, kada je, među ostalim, dignut u zrak i srušen i Iszlankamenszka (turski naziv). Postoji jedan sjajni Marsiglijev akvarel koji prikazuje uljev Tise u Dunav i nasuprot tog uljeva ostatke grada Slankamena. Uz ovaj nastavak prikazujemo detalj s ove spomenute slike. Nadalje detaljnije ćemo analizirati Marsiljijev crtež, kao najrelevantniji u odnosu na današnje stanje. Na uvećanom detalju vidi se 11 objekata unutar zidina i dvije veće i dvije manje kapije. Većinu ovih objekata možemo i danas locirati. 

Izlazeći iz drevne »klisure« u Donji grad (Varoš) se ulazilo preko utvrđene kapije ili kule, isto tako se ulazilo u Gornji grad (Gradina). Sudeći po crtežu, i Varoš i Gradina su bili opkoljeni zidovima. Gradina i Varoš su povezani putom (ulicom) koji iz polukružnim zidom opasanog Gornjeg grada, kroz otvor u zidu, serpentinom vodi u Donji grad zatim ovaj put se penje prema varoškoj kapiji. Uzvodno, u donjem lijevom kutu crteža, vidi se polukružni završetak zida (kula?) pokraj koje je također otvor (kapija) u zidu. Kroz ovu »kapiju« najvjerojatnije je prolazio put prema Zemunu, odnosno Beogradu. U pokušaju prostorne rekonstrukcije Slankamena s kraja XV. stoljeća i dalje ćemo slijediti crtež Marsiljijevih suradnika (nastavak u sljedećem broju).