SONTA – Festivalom dječje drame, održanom 1. lipnja u Domu kulture u Apatinu, počeli su Osmi dani dječjeg stvaralaštva, čije geslo je bilo: »Djeca u ničemu vide sve, a odrasli u svemu ništa«. Pred punim gledalištem izvedeno je pet predstava, u kojima su glumci bili djeca iz odjeljenja Dječjeg vrtića »Pčelica«. Kroz glumu i pjesmu djeca su nam »objašnjavala« što se može dogoditi jednom tvrdoglavom mačiću, lakomim medvjedićima, kako se prlja i čisti naš planet… Originalni kostimi i šminka, maštovite scenografije, više nego simpatična gluma, doveli su žiri u veliku nedoumicu. Prijelaznu, pobjedničku zastavicu, osvojila je glumačka ekipa iz Sonte predstavom »Bajka o cvijeću«, koju je osmislio odgajatelj Veljko Bačić. U predstavi je sudjelovalo sedamnaestero djece, a pripremali su se oko mjesec dana. Zbog lošeg vremena napravljena je jednotjedna pauza, a »Dani« su nastavljeni 9. lipnja predstavljanjem svih odjela DV »Pčelica«. Odjel Sonta predstavio se s dvije koreografije: Grupa odgajatelja Veljka Bačića s ritmičkom točkom »Zabavljači« i miješana grupa odgajateljice Ružice Matin i odgajatelja Bačića, a u suradnji s KPZH »Šokadija«, s folklornom točkom »Splet Šokadija«. Na parketu dvorane OŠ »Žarko Zrenjanin« u Apatinu, pred prepunim gledalištem, smjenjivali su se mališani sa svojim originalnim koreografijama. Iako ovo nisu bili natjecateljski nastupi, svi sudionici su zaslužili da ih nazovemo pobjednicima.
    U četvrtak, 10. lipnja, fešta je nastavljena u Sonti. Šezdesetak kostimiranih mališana prvo su se predstavili revijom u fiskulturnoj sali dječjeg vrtića, a onda je organiziran mimohod do Doma kulture i na koncu djeca su pokazala svoje umijeće u risanju raznobojnim kredama na pločniku ispred Doma. »Šteta je, samo, što će ove izvrsne radove uništiti prva kiša. Ovaj skup djece bio je veličanstven. Krinke, roboti, princeze, kauboji, klauni… svi su bili pobjednici, odraslima su pokazali kako se treba radovati sitnicama, kako od njih napraviti velike stvari. Raspoložen je bio i Veljko Bačić, odgajatelj: »Drago mi je zbog ove djece što nas je poslužilo lijepo vrijeme, dozvolivši nam da izađemo na ulicu, vidite samo koliko je radosti u očima ove djece. Ta radost mi je nagrada za sav uložen trud. Jedan sam od rijetkih muškaraca s ovim zanimanjem, no volim raditi s djecom. Žao mi je, samo, što nemamo, kao u vrijeme prije petnaestak godina, stotinjak djece svake školske godine. Pomalo promjena načina razmišljanja, pomalo ekonomski uvjeti, pomalo strah od budućnosti, doveli su do smanjenja broja djece iz godine u godinu. Apelirao bih na mlade parove bez djece ili s jednim djetetom, da razmisle o tome kako je teško biti sam. Neka ne budu robovi materijalističkih shvaćanja, neka pruže svojem jedinom djetetu zadovoljstvo da ima svojega bracu ili seju, vidjet će kakova je to radost za sve. Možda nam bijela kuga baš i nije neophodna, možda je potrebna samo mala promjena u načinu razmišljanja. Možda je taj mali čovjek zaslužio da o njemu razmišljamo kao o novom, dragom biću, a ne kao o novom životnom trošku. Pokušajmo. Radovat ćemo se.«