Arhiv tekstova

Niste ni Hrvati ni Srbi, vi ste samosvojna slavenska zajednica. To je jedna od poruka Bunjevcima trenutačnog srbijanskog predsjednika Tome Nikolića povodom proslave pripajanja Vojvodine Srbiji. Jest, Bunjevci su samosvojna (i) slavenska zajednica, ali Bunjevci su i – Srbi! Jer, nisu li oni ravnopravni građani Republike Srbije? Kako vole reći za se apatridi u Hrvatskoj da su (samo) politički Hrvati – tako mogu i Bunjevci biti – politički Srbi! A jesu li i Hrvati? Makar i nepolitični. Jesu li Hrvati svi Istrani,  Ličani, Primorci, Dalmatinci, Hercegovci, Bosanci, Sla-vonci, Baranjci, Podravci, Zagorci, Međimurci, Prigorci, Turopoljci, Žumberčani, Banijci, Kordunaši… jesu li svi – naši? Jesu – ako to hoće biti. U protivnom – na raspolaganju su im svi rodni krajevi ovoga svijeta – barem danas svak može biti što hoće! Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Ninu je izlazio feljton o albanskom prirodnom prirastu s nedvosmislenim zaključcima kako se Albanci »namjerno razmnožavaju« ne bi li potisnuli Srbe s Kosova. Bilo namjerno ili nenamjerno, napučiše i preuzeše Kosovo.  Ako su Albanci, Arnauti, Šiptari… ikad i bili narodnost – sad više – nisu! Sad su, doduše, Kosovari, ali njihov jezik je albanski i još su uvijek i Albanci. A što je sa Srbima u Hrvatskoj? Što su oni i koji su njihovi jezici? Onaj Lukijana Mušickog, Dositeja Obradovića, Bran-ka Radičevića ili Vuka Karadžića? Ne, nijedan od njih. U Dalmaciji govore isto kao Dalmatinci, u Lici kao Ličani, u Bosni kao Bosanci, u Slavoniji kao Slavonci, u Srijemu kao Srijemci, manje-više. Jesu li oni Srbi? Jesu li Hrvati? Jesu li (po)krajišnici? Sve to troje! I šire – svi smo i Europljani pa Indoeuropljani. Može li šire? Može, svi smo Zemljani! A Srbi su neko vrijeme za se govorili da su nebeski narod. To je u redu. Svi smo. Bez neba ne bi bilo zemlje. To je dvoje u nama svima sljubljeno. I, na kraju, svi smo SVEMIRCI. Jer, u svemiru smo.  Tko može spriječiti Bunjevce da budu – samo Bunjevci?! Ako ne žele sudjelovati u drugim stupnjevima svoga bitka, bića, svoga ića i pića, svoje biti i suštine – još je sve u redu, ali tu su samo korak do – ništavila! Šokac mi je ime, a Hrvat prezime, pjeva Kićo Slabinac. Tko može natjerati Bunjevce da uzmu hrvatsko – prezime? Tko ih može spriječiti da ostanu (samo) – narodnost! Ako oni žele ostati na tom stupnju razvoja, svaka čast. Samo da ne bude prekasno kad otkriju da su tako nečije slijepo crijevo koje se ne smije niti malo – upaliti! Onda smjesta mora van!   

Bili slijepo crijevo ne bili, palili se ne palili, ipak je to (u)nazadno kretanje, mora se primijetiti. Nazadno i isključujuće. Njime se smanjuje narodnosno biće i njegovo surječje, onemogućuju se mnoge mogućnosti i  uzi se put dok ne postane oštar brid po kojemu nije moguće hodati i začas više nisi samosvojan. Na koncu, najsamosvojnije  ostane samo ono  što stane u jednu – bunju! Minijature vlastitosti – tako je Tomislav Žigmanov naslovio svoje najnovije pjesmotvore  – te riječi u sitnoslikama  ipak svojim ozračjem šire  prostor bivstva i bivovanja na čudesan način. Naša vlastitost može biti malena – spram Boga, svemira, zemlje Srbije, Euroazije ili kugle zemaljske – ali, opet začudo – što bi rekao Tomislav Ivančić – sve to stane u nas. I Aleksa Kokić se poziva na našu  malenost u svojim pjesmama-molitvama tako ponekad sličnima onome što pjeva Tin – kad kaže za se da je – shrvan mališ ili kad veli – čak i da sam Titan, Bog je tako velik, ja sam tako sitan! Jest, svi smo mi sitni i sitničavi ponekad, ali zemlja koja nas drži i nebo koje nas uzdiže – velikodušno je. To nitko ne može poreći. Zašto Srbima smeta da su Hrvati i Bunjevci i Šokci? Zašto srpskoj književnosti Srbi pripisuju redom – hrvatske pisce. Već smo rekli – iz plemenitih pobuda. Da sve bude njihovo, a kad već imaju SANU – zašto ne bi i oni imali san da umjesto književnopovijesne rupe za vrijeme vladanja iz ložnice i turske svojte s kojom se moglo dosta dobro martoložiti imaju i petrarkizam i renesansu i barok i prosvjetiteljstvo – e  još kad bi htjeli i raj i pak’o i čistilište i Danteovu divnu glumu – mogli bi reći da sve imaju –  ali nju neće – tamo su zapisani kao falsifikatori, a to, brat bratu,  nitko ne voli. Sve navedeno bit će onoga tko bude  čitao i prenosio dalje. Tko bude cijenio i volio. Ako ja proučim Nikolu Teslu najbolje na svijetu, upišem u se njegov lik i djelo i najviše zavolim ga – bit će moj i Božji. Nikakva svojatanja tu neće pomoći.  Čak ako i on sam bude tvrdio suprotno – moj je! Tako i pisci i pjesnici i spjevaoci dubrovački, književnici slavonski i bosanski ljetopisci  – tko ih bude čitao i volio – toga su. Posvojitelj može biti bolji od roditelja, slažem se.  Pak ne mogu odoljeti – izazivam sva stoljeća srpske književnosti na čitanje – što god budu bolje od mene pročitali – makar bila riječ o Držiću, Boškoviću, Gunduliću, Palmotiću – priznat ću da su listom svi, makar na trenutak makar i na moju žalost – postali teške Srbende. Ako je Wolfgang Goethe mogao biti Jova Vukohod, zašto  Ivan Gundulić ne može biti Jovan Plovanić?! Zašto (samo!) Bunjevci ne bi bili Samobunjevci?  I ako ne osjećaju ništa za Hrvatsku barem moraju priznati da smo – susjedi. Graničimo! (Da! Nekad svi s zdravim razumom!)  Susjedni smo narod. Jesmo li se barem za to krvlju izborili. Za to susjedstvo? Prisajedinjenje! Koga kome? Vojvodine Srbiji? A čija je bila  Vojvodina prije, pitat će pučkoškolka. Čuj, dijete – neka pitanja su bolja bez odgovora.   Kao i ono čiji smo mi sve bili. Nekoć.  Pravo je pitanje tko smo, što smo sada? U mnogim tiskovinama takozvani politički Hrvati pljuckaju kako tobože to što su se rodili kao Hrvati nije njihov izbor (po srodnosti?) niti zasluga i nije bogznašto, skoro da je nepristojno toga se i spominjati. E, moramo to opovrgnuti! Boljeg Hrvata od Augusta Šenoe trebalo bi tražiti – njegovi dođoše iz Praga, a u Prag možda iz Njemačke. A Hrvatska ipak postade njegova ljubljena domovina, a Hrvati ljubljen narod – Oj, budi svoj! – zapjeva nam. On je, kao što bismo i mi svi morali – zaslužio i stekao svoju Hrvatsku i svoje hrvatstvo. Hrvat se rađa, ali se i postaje. Poznati su slučajevi kad su majmuni othranili dijete – je li to dijete zato  – majmun? Na neki način i u društvenom smislu – jest. I majmun. I dužan je biti zahvalan majmunskom rodu. Jesu li Hrvati svi oni koji su s rukom na lisnici dizali visoko glavu gore  kad se svirala hrvatska himna?  Čisto sumnjamo da su veći Hrvati od onih što drže  ruke u – džepovima. I možda – fućkaju. I sigurno ne veći  od Bunjevaca koji, gle, neće da budu – i Hrvati! Možda su ljudi u pravu – manje je više!  Taj slavni slogan može nekad pomoći da se lakše prometneš kroz život. Nekako si lakši. Što?! Zar je teško biti Hrvat? Nipošto! Naprotiv – ništa lakše!  Pogotovo ako nikog nisi mrzio, nikome lagao, ništa ukrao, nikog ubio, zapalio, porušio, opljačkao, silovao, zaklao i zakopao i kosti premetao i šutio o tome i još ako imaš kraj koji i usred zime ima napretek salate… Nitko sretniji od nas! Braćo Samobunjevci – zašto nam se ne pridružite u toj sreći? Smijemo li vas nazvati – braćom?  Hrvati Srbe nekad zovu – starijom braćom, možda po Knjizi postanka, možda po Dostojevskom. Po Karamazovljevim sinovima – onaj najstariji je dokazivao svojim životom da Boga nema i da je onda – sve gorenavedeno – dopušteno! Prijeđimo konačno iz  Starog zavjeta u Novi – i ne prisjećajmo se onoga što je vikao devedesetih Paroški – da treba ubiti i ono što mokri iza plota. (Nije vas valjda Paroški ustrašio?) Dobar je strah kom ga je Bog dao – stara je mudrost. Boga se bojati, ljudi stidjeti! Jer ako ikog, onda – Boga ima i sve je dopušteno u ratu i u ljubavi. Jesmo li u ratu? Jesmo li u ljubavi?  Jesmo – u ratu za ljubav! A Isus je najstariji sin – Prvorođenac – mi smo svi mlađa braća, tako smijemo valjda i vas nazvati braćom. Uzgajate li i vi možda – salatu? Pošaljite, pošaljite – još ima mesa. Hrvatskoga.  Da je bolji smok, da je bolji CMOK! Hvala unaprijed! Bog i Bunjevci Hrvati! Ljubi vas vaša sestra – jedna obična mala i velika. 

Hrvatica