Arhiv tekstova

Ukoliko pođete od Sonte k Dunavu, ali ne glavnom cestom koja vodi na granični prijelaz Bogojevo, nego onom uskom, asfaltiranom, koja spaja selo i negdašnju »Kudeljaru«, pa produljite poljskom, zemljanom cestom, odmah iza mostića s lijeve strane, »na jedno tri bandere«, kako kaže glavni lik ove reportaže, »pozdravit«  će vas jedan mali, ali topli salaš, koji čuva u sebi dah prošlosti. 

ZANAT KOJI IZUMIRE: Jedan je od malobrojnih i danas aktivnih, jedan iz čijega se dimnjaka ovih zimskih dana izvija dim, pokazujući da u svojim njedrima skriva živu čeljad. Živu i živahnu. Na ovom salašu živi pedesetdvogodišnji Stipan Rakin sa suprugom Katom i sinovima Ivicom (1991.) i Stipom (1995.). Sin Dejan (1978.) i kćerka Ljiljana (1980.) »odlepršali« su sa salaša i svili svoja gnijezda. Nije Stipan izuzetan po salašarskom životu. Ima danas još takvih, iako ne puno. Stipan se bavi jednim starim, u mnogim vojvođanskim mjestima nekada jako raširenim, a danas gotovo izumrlim zanatom. Zanatom koji se ne može izučiti niti u jednoj školi, zanatom kojega su majstori prenosili s koljena na koljeno. Stipan je poznat, ne samo u Sonti, nego i u okolnim mjestima, pa i u dijelu Baranje, po izradi krovova od trske. »Nije to baš tako jednostavno ko na oko. Ukoliko želite izraditi ili obnoviti trščani krov, prvo morate pripremiti kvalitetnu trsku. Nekada davno, prije prokopavanja mreže odvodnih kanala, na ovim prostorima su bile velike površine pod ritovima i močvarama, a to je bilo carstvo trske.  Trska se ‘pravila‘ zimi. Morali bi obuti limene čizme, a od alatki rabio se fagov i modla. Fagov je, poput skraćene kose, alat za rezidbu, a u modlu se slagala trska u snopove. Klasirala se po odvozu kući, posebno za voj, posebno za podsnopicu, posebno za podbijanje«, objašnjava Stipan. Kako bi nam Stipan bio jasniji, opisat ćemo izradu i dijelove novoga krova.  Postavljaju se i za grede učvršćuju rogovi, na 1,5 – 2 m razmaka. Na rogove se prikucavaju horizontalne ravne motke na razmaku od 120 do 130 cm. Na ovako pripremljen kostur postavlja se podsnopica, koja se podbija i na taj način se dobije ravan na više razina. U vrhu ravni plete se voj, čija duljina je od 2,5 – 3 metra, ovisno o veličini i nagibu krova. U završnici, podsnopica se ravna i dopunjava kratkom trskom (70 – 80 cm), koja se podbija stepenasto, ukoliko krov nije skroz propao.  Podsnopicu tvore snopići trske od 30 – 40 cm obujma. Slažu se i uvezuju paljenom žicom za horizontalne motke. »Najteži, a meni je ujedno i najljepši dio posla pletenje voja. Plete se u vrhu krova, od neuvezanih snopića koje tvore 7-8 tankih trščica, duljine od 2,5 metara, pa naviše, ovisno o vrsti krova. Poput  dobroga šešira na glavi gazde, voj štiti kuću od prokišnjavanja. Na koncu, kad uradim i podboj, stvori se i konačna slika mojega posla«, objašnjava nam dalje Stipan. Kako je majstora njegova kova sve manje, danas su jako traženi. Njegovih ruku djela mogu se vidjeti u Sonti, Apatinu, Svilojevu, Kupusini, Bačkom Monoštoru, Doroslovu, »prijeko« u Erdutu, Aljmašu i Daljskim planinama. »Trebao sam raditi i nekakvu staru ulicu u Novom Sadu, zvali me, no nisam htio na toliko puno dana ostaviti salaš«, skromno kaže Stipan, koji je cijeli život proveo na salašu. 

EEEEJ, DI SU ONA STARA VRIMENA?: Od mladih godina »služio« je kod gazde u Sivcu, a kad se oženio, otac mu je kupio zemlju i sagradio svinjce, on i supruga su sagradili salaš, na kojemu su i danas. Ljubav prema zemlji i salašu naslijedila su i djeca, pa i dvojica unuka. »Volim ovu našu ravnicu, volim salaše, slobodno dišem tek kad ne vidim kuće oko sebe. Jedino žalim što više nema onog starog, salašarskog, preljskog načina života. Eeeej, di su ona stara vrimena, kad nam nije trebala ni televizija, ni radio, a nije nam bilo dosadno. Pivali smo i uz pismu igrali, a znao se uvijek naći netko s tamburicom, pa da vidiš veselja. Danas jedva čekam da mi na salaš dođu unuci od 7 i 4 godine, pa kad mi sjednemo na sanke ili kola i pođemo u obilazak njiva, znamo otići čak do Dunava. Djeca uživaju u takvom načinu života, valjda su ‘povukli na didu’. E, samo da se zna, dok je ovakvih, salaši neće izumrijeti«, kaže Stipan. Ratne strahote kaže da su ga mimoišle, valjda zbog toga što je van glavnih cesta. Ipak, jedan slučaj je upamtio po bliskom zlu. »Moj bliski prijatelj dobio kćerku odmah početkom rata i to smo žestoko proslavili. Na stolu je bila bačva vina i htjeli smo to ovjekovječiti, pa smo pozvali fotografa. Stali smo iza bačve, a ja, šale radi, napravio ‘uši’ kažiprstom i srednjim prstom prijatelju. Na nesreću, ta je slika došla u pogrešne ruke i jednoga dana su me potražili ‘bradonje’, kako bi me skratili za glavu zbog toga što pokazujem nekakvo ‘u’, ‘v’, ili ne znam ti ja što. Srećom, među njima je bio jedan čovjek kod čijega sam oca radio krov još prije rata i on me je na jedvite jade nekako ‘opravdao’. Tek kasnije, kroz nekoliko godina, od njega sam saznao da mi je glava visjela o jako tankom koncu. I Boga mi, tek tada su mi se počele noge tresti od straha«, sad već sa osmjehom pripovijeda Stipan. Nakon razgovora ispratio me je, onako po salašarski, »do ćuprije« i tamo smo još malo »podivanili«, a onda je odšetao prema kanalu, provjeriti »da se nije koja uhvatila«. 

g