Stari albumi i danas čuvaju uspomene na događanja iz davno prohujalih vremena. Sjećanja naviru, vraćaju nas desetljećima unazad, uljepšavaju nam žive, vraćaju nam pokojne. Fotografije pred čitateljima nastale su u Smederevu i u Deliblatskoj pješčari davne 1958. godine, a danas krase albume obitelji Domić i Petković iz Sonte. Mladići u živopisnim odorama su vojnici negdašnje JNA, a među njima su i dvojica Sonćana, Martin Petković i pokojni Mato Domić.
PONOSITI STATIST
Udova Pavka Domić pokazuje fotografiju na kojoj je njezin Mato sa svojim kolegama. Svi su odjeveni u odore ruskih vojnika iz vremena od prije skoro dva stoljeća.
»Otkako je umirovljen, moj mi je Mato sve do svoje prerane smrti često prepričavao događaje iz mladosti. Na jedan je bio osobito ponosan. Za vrijeme služenja vojnoga roka u posljednjoj konjičkoj postrojbi tadašnje JNA sudjelovao je kao statist na snimanju filma ‘Oluja’, rađenom po Puškinovu romanu ‘Kapetanova kći’. Nije mi toliko detaljno opisivao lokacije, više se držao mladalačkih dogodovština vezanih uz film. Čuvali smo i fotografiju juriša konjice preko nekakve rijeke, ali je ona, valjda, kod nekoga od naše djece. Nema više ni fotografije na kojoj je Mata uzjahao svojega Bijelca, a Bijelac, što bi rekli, lijep kao slika, propeo se na zadnje noge i ponosno pozira«, s tugom i toplinom u očima priča sonćanska pučka pjesnikinja Pavka Domić.
SNIMANJE OLUJE
Na drugoj fotografiji, prvi s lijeva je još jedan Sonćanin, Martin Petković. Njemu su sjećanja življa, uostalom bio je izravni sudionik ovih događanja. »Godinu dana sam stariji od Mate Domića, pa sam prije njega služio i vojsku. U vrijeme kad sam bio pri kraju vojnoga roka, on je završio osnovnu obuku i nastavio s konjičkom. Zamijenio me je u postrojbi i naslijedio Bijelca kojega sam do tada dužio ja. Kad se moja generacija ‘skinula’, Domić je bio među onima koji su sudjelovali u snimanju filma Oluja«, prisjeća se Martin Petković. Te 1958. godine. na terenima oko Smedereva, poslije i u Deliblatskoj pješčari, sniman je film »Oluja« redatelja Alberta Latuade. Ova jugoslavensko-talijansko-francuska koprodukcija rađena je po Puškinovoj noveli »Kapetanova kći«, u produkciji Dina de Laurentisa. Producent je okupio u to vrijeme velike svjetske zvijezde Silvanu Mangano i Vitorija Gasmana, a angažirao je i tada najveće jugoslavenske glumce Mariju Crnobori i Milivoja Živanovića. Film je sniman u suradnji s Centralnim filmskim studiom Košutnjak iz Beograda i produkcijskom kućom Bosna film. Alberto Lattuada je u 1959. godini bio dobitnik nagrade David za najbolju režiju, a Dino de Laurentis za najbolju produkciju. Radnja filma, čitatelji srednje i starije dobi vjerojatno se sjećaju, odvija se u Rusiji, u vrijeme Pugačovljeve bune. Zaplet počinje kad mladi časnik u vojsci ruske carice Katarine odlazi na novu dužnost u vrlo udaljenu vojnu postaju. Usput, u jakoj sniježnoj oluji nailazi na zavijanu neznanku koja je na rubu smrti i taj susret stvorio je neočekivane zaplete, majstorskom rukom redatelja Lattuade upakirane u 120 minuta trajanja filma. »Film sam gledao kasnije, u sonćanskom kinu, sjećam se kako su bile dvije projekcije u prepunoj kino dvorani, koja je bila na lokaciji današnje pravoslavne crkve. U oba navrata dvorana je bila prepuna, na ulici je ostao veliki broj onih koji nisu uspjeli kupiti ulaznice. Filmom sam bio oduševljen, a velikim ponosom me je ispunjavala činjenica da sam sudjelovao u snimanju ovoga spektakla. U masovnim scenama snimanim u okolici Smedereva sudjelovalo je 1.200 vojnika tadašnje JNA, točnije 800 konjanika i 400 pješaka. Osim nas bio je angažiran i veći broj seljana za scene juriša s grabuljama i vilama. Snimali smo na lokacijama smederevske tvrđave, a najviše na prostorima Deliblatske pješčare, gdje smo proveli oko 3 mjeseca. Usput smo i u okolici Čente snimili forsiranje rijeke Tamiš i masovni napad. To su mi vrlo draga sjećanja, jer vidjeti uživo, iz blizine, zvijezde poput Silvane Mangano, Vitoria Gasmana, redatelja Lattuade, bilo nam je svima nezamislivo. I danas, poput najvećega blaga, čuvam njihove autograme«, završava svoje nostalgično pripovijedanje Petković.
