Arhiv tekstova
U raljama povijesti i politike
Sve učestaliji incidenti na međunacionalnoj osnovi po vojvođanskim gradovima i selima, tuče srednjoškolaca, studenata, pa i odraslih ljudi (u Subotici, Bačkoj Topoli, Tordi, Novom Sadu, Temerinu, Novom Kneževcu), skrnavljenje grobalja (u Subotici, Bačkom Monoštoru, Novom Sadu, Senti, Novom Kneževcu), rušenje spomenika (u Tavankutu, Maloj Bosni), nasilnički upadi razularene mladeži, uz prijetnje i šenlučenje, u gradska naselja u kojima žive pripadnici određene nacionalne zajednice (u Novom Sadu), šovinistički grafiti (u gotovo svim višenacionalnim mjestima), prijetnje ubojstvom (u Subotici, Temerinu), nametnuli su logičko pitanje: kuda to ide Vojvodina i kako će se sve ovo završiti.
Cijela je stvar time alarmantnija, što se događa u mjesecima nakon jednih i uoči drugih izbora, pa ih tako pojedini analitičari shvaćaju kao reakciju na rezultate parlamentarnih izbora s kraja prošle godine, i kao instruiranje birača za predsjedničke izbore u Srbiji koji su u tijeku.
LAŽNA IDILA: Autonomna Pokrajina Vojvodina uvijek je, unutar Srbije, uspoređivana s drugom Autonomnom Pokrajinom – Kosovom, s tim što je službena politička nomenklatura s ponosom isticala kako su u Vojvodini svi odnosi, pa stoga i međunacionalni, s uspjehom riješeni, dok se Kosovo predstavljalo kao problematično područje, nezahvalno i nedoraslo, koje treba disciplinirati. Godinama i desetljećima u svim dosadašnjim Jugoslavijama stvarala se tako slika o Vojvodini kao idiličnoj multietničkoj sredini, koja je stoljećima trajala i opstajala u ljubavi, i u kojoj su međunacionalne napetosti uvijek bile samo uvozna kategorija. Je li stiglo vrijeme da se s takvom iluzijom konačno raščisti?
Jer, niti su odnosi u Vojvodini tijekom povijesti uvijek bili idilični, niti se nepobitno pogoršanje sadašnjih međunacionalnih odnosa može promatrati samo u sklopu odnosa aktualne vlasti u Srbiji prema općim pojmovima kao što su demokracija, ravnopravnost, tolerancija. Nema sumnje da su sadašnje zaoštravanje i desno skretanje sastavnice šireg povijesnog konteksta u Vojvodini.
POGLED U PROŠLOST: Letimični pogled unazad podsjetit će nas na pomađarenje u Vojvodini od 19. stoljeća, s promjenom osobnih imena i prezimena i uskraćivanjem drugih prava pripadnicima manjinskih naroda, zatim na sveopću srbizaciju državne uprave i nametanje jednog kulturnog koncepta nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je s koloniziranim stanovništvom iz pasivnih krajeva stigla i promjena naziva toponima, a Mađari jedno vrijeme čak ni pravo glasovanja nisu imali. Uslijedila je mađarizacija od 1941. do 1944. godine, pa hrvatsko »državotvorno« organiziranje u Srijemu pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, sa svim pratećim posljedicama, pa srpski revanšizam nakon Drugoga svjetskog rata, najizrazitiji protiv Nijemaca, a onda i protiv Mađara, Hrvata, Rumunja i ostalih naroda u Vojvodini.
U vrijeme »procvata« jugoslavenskoga nadnacionalnog društva 1953. godine ukiSve učestaliji incidenti na međunacionalnoj osnovi po vojvođanskim gradovima i selima, tuče srednjoškolaca, studenata, pa i odraslih ljudi (u Subotici, Bačkoj Topoli, Tordi, Novom Sadu, Temerinu, Novom Kneževcu), skrnavljenje grobalja (u Subotici, Bačkom Monoštoru, Novom Sadu, Senti, Novom Kneževcu), rušenje spomenika (u Tavankutu, Maloj Bosni), nasilnički upadi razularene mladeži, uz prijetnje i šenlučenje, u gradska naselja u kojima žive pripadnici određene nacionalne zajednice (u Novom Sadu), šovinistički grafiti (u gotovo svim višenacionalnim mjestima), prijetnje ubojstvom (u Subotici, Temerinu), nametnuli su logičko pitanje: kuda to ide Vojvodina i kako će se sve ovo završiti.
Cijela je stvar time alarmantnija, što se događa u mjesecima nakon jednih i uoči drugih izbora, pa ih tako pojedini analitičari shvaćaju kao reakciju na rezultate parlamentarnih izbora s kraja prošle godine, i kao instruiranje birača za predsjedničke izbore u Srbiji koji su u tijeku.
LAŽNA IDILA: Autonomna Pokrajina Vojvodina uvijek je, unutar Srbije, uspoređivana s drugom Autonomnom Pokrajinom – Kosovom, s tim što je službena politička nomenklatura s ponosom isticala kako su u Vojvodini svi odnosi, pa stoga i međunacionalni, s uspjehom riješeni, dok se Kosovo predstavljalo kao problematično područje, nezahvalno i nedoraslo, koje treba disciplinirati. Godinama i desetljećima u svim dosadašnjim Jugoslavijama stvarala se tako slika o Vojvodini kao idiličnoj multietničkoj sredini, koja je stoljećima trajala i opstajala u ljubavi, i u kojoj su međunacionalne napetosti uvijek bile samo uvozna kategorija. Je li stiglo vrijeme da se s takvom iluzijom konačno raščisti?
Jer, niti su odnosi u Vojvodini tijekom povijesti uvijek bili idilični, niti se nepobitno pogoršanje sadašnjih međunacionalnih odnosa može promatrati samo u sklopu odnosa aktualne vlasti u Srbiji prema općim pojmovima kao što su demokracija, ravnopravnost, tolerancija. Nema sumnje da su sadašnje zaoštravanje i desno skretanje sastavnice šireg povijesnog konteksta u Vojvodini.
POGLED U PROŠLOST: Letimični pogled unazad podsjetit će nas na pomađarenje u Vojvodini od 19. stoljeća, s promjenom osobnih imena i prezimena i uskraćivanjem drugih prava pripadnicima manjinskih naroda, zatim na sveopću srbizaciju državne uprave i nametanje jednog kulturnog koncepta nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je s koloniziranim stanovništvom iz pasivnih krajeva stigla i promjena naziva toponima, a Mađari jedno vrijeme čak ni pravo glasovanja nisu imali. Uslijedila je mađarizacija od 1941. do 1944. godine, pa hrvatsko »državotvorno« organiziranje u Srijemu pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, sa svim pratećim posljedicama, pa srpski revanšizam nakon Drugoga svjetskog rata, najizrazitiji protiv Nijemaca, a onda i protiv Mađara, Hrvata, Rumunja i ostalih naroda u Vojvodini.
U vrijeme »procvata« jugoslavenskoga nadnacionalnog društva 1953. godine ukiSve učestaliji incidenti na međunacionalnoj osnovi po vojvođanskim gradovima i selima, tuče srednjoškolaca, studenata, pa i odraslih ljudi (u Subotici, Bačkoj Topoli, Tordi, Novom Sadu, Temerinu, Novom Kneževcu), skrnavljenje grobalja (u Subotici, Bačkom Monoštoru, Novom Sadu, Senti, Novom Kneževcu), rušenje spomenika (u Tavankutu, Maloj Bosni), nasilnički upadi razularene mladeži, uz prijetnje i šenlučenje, u gradska naselja u kojima žive pripadnici određene nacionalne zajednice (u Novom Sadu), šovinistički grafiti (u gotovo svim višenacionalnim mjestima), prijetnje ubojstvom (u Subotici, Temerinu), nametnuli su logičko pitanje: kuda to ide Vojvodina i kako će se sve ovo završiti.
Cijela je stvar time alarmantnija, što se događa u mjesecima nakon jednih i uoči drugih izbora, pa ih tako pojedini analitičari shvaćaju kao reakciju na rezultate parlamentarnih izbora s kraja prošle godine, i kao instruiranje birača za predsjedničke izbore u Srbiji koji su u tijeku.
LAŽNA IDILA: Autonomna Pokrajina Vojvodina uvijek je, unutar Srbije, uspoređivana s drugom Autonomnom Pokrajinom – Kosovom, s tim što je službena politička nomenklatura s ponosom isticala kako su u Vojvodini svi odnosi, pa stoga i međunacionalni, s uspjehom riješeni, dok se Kosovo predstavljalo kao problematično područje, nezahvalno i nedoraslo, koje treba disciplinirati. Godinama i desetljećima u svim dosadašnjim Jugoslavijama stvarala se tako slika o Vojvodini kao idiličnoj multietničkoj sredini, koja je stoljećima trajala i opstajala u ljubavi, i u kojoj su međunacionalne napetosti uvijek bile samo uvozna kategorija. Je li stiglo vrijeme da se s takvom iluzijom konačno raščisti?
Jer, niti su odnosi u Vojvodini tijekom povijesti uvijek bili idilični, niti se nepobitno pogoršanje sadašnjih međunacionalnih odnosa može promatrati samo u sklopu odnosa aktualne vlasti u Srbiji prema općim pojmovima kao što su demokracija, ravnopravnost, tolerancija. Nema sumnje da su sadašnje zaoštravanje i desno skretanje sastavnice šireg povijesnog konteksta u Vojvodini.
POGLED U PROŠLOST: Letimični pogled unazad podsjetit će nas na pomađarenje u Vojvodini od 19. stoljeća, s promjenom osobnih imena i prezimena i uskraćivanjem drugih prava pripadnicima manjinskih naroda, zatim na sveopću srbizaciju državne uprave i nametanje jednog kulturnog koncepta nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je s koloniziranim stanovništvom iz pasivnih krajeva stigla i promjena naziva toponima, a Mađari jedno vrijeme čak ni pravo glasovanja nisu imali. Uslijedila je mađarizacija od 1941. do 1944. godine, pa hrvatsko »državotvorno« organiziranje u Srijemu pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, sa svim pratećim posljedicama, pa srpski revanšizam nakon Drugoga svjetskog rata, najizrazitiji protiv Nijemaca, a onda i protiv Mađara, Hrvata, Rumunja i ostalih naroda u Vojvodini.
U vrijeme »procvata« jugoslavenskoga nadnacionalnog društva 1953. godine ukiSve učestaliji incidenti na međunacionalnoj osnovi po vojvođanskim gradovima i selima, tuče srednjoškolaca, studenata, pa i odraslih ljudi (u Subotici, Bačkoj Topoli, Tordi, Novom Sadu, Temerinu, Novom Kneževcu), skrnavljenje grobalja (u Subotici, Bačkom Monoštoru, Novom Sadu, Senti, Novom Kneževcu), rušenje spomenika (u Tavankutu, Maloj Bosni), nasilnički upadi razularene mladeži, uz prijetnje i šenlučenje, u gradska naselja u kojima žive pripadnici određene nacionalne zajednice (u Novom Sadu), šovinistički grafiti (u gotovo svim višenacionalnim mjestima), prijetnje ubojstvom (u Subotici, Temerinu), nametnuli su logičko pitanje: kuda to ide Vojvodina i kako će se sve ovo završiti.
Cijela je stvar time alarmantnija, što se događa u mjesecima nakon jednih i uoči drugih izbora, pa ih tako pojedini analitičari shvaćaju kao reakciju na rezultate parlamentarnih izbora s kraja prošle godine, i kao instruiranje birača za predsjedničke izbore u Srbiji koji su u tijeku.
LAŽNA IDILA: Autonomna Pokrajina Vojvodina uvijek je, unutar Srbije, uspoređivana s drugom Autonomnom Pokrajinom – Kosovom, s tim što je službena politička nomenklatura s ponosom isticala kako su u Vojvodini svi odnosi, pa stoga i međunacionalni, s uspjehom riješeni, dok se Kosovo predstavljalo kao problematično područje, nezahvalno i nedoraslo, koje treba disciplinirati. Godinama i desetljećima u svim dosadašnjim Jugoslavijama stvarala se tako slika o Vojvodini kao idiličnoj multietničkoj sredini, koja je stoljećima trajala i opstajala u ljubavi, i u kojoj su međunacionalne napetosti uvijek bile samo uvozna kategorija. Je li stiglo vrijeme da se s takvom iluzijom konačno raščisti?
Jer, niti su odnosi u Vojvodini tijekom povijesti uvijek bili idilični, niti se nepobitno pogoršanje sadašnjih međunacionalnih odnosa može promatrati samo u sklopu odnosa aktualne vlasti u Srbiji prema općim pojmovima kao što su demokracija, ravnopravnost, tolerancija. Nema sumnje da su sadašnje zaoštravanje i desno skretanje sastavnice šireg povijesnog konteksta u Vojvodini.
POGLED U PROŠLOST: Letimični pogled unazad podsjetit će nas na pomađarenje u Vojvodini od 19. stoljeća, s promjenom osobnih imena i prezimena i uskraćivanjem drugih prava pripadnicima manjinskih naroda, zatim na sveopću srbizaciju državne uprave i nametanje jednog kulturnog koncepta nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je s koloniziranim stanovništvom iz pasivnih krajeva stigla i promjena naziva toponima, a Mađari jedno vrijeme čak ni pravo glasovanja nisu imali. Uslijedila je mađarizacija od 1941. do 1944. godine, pa hrvatsko »državotvorno« organiziranje u Srijemu pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, sa svim pratećim posljedicama, pa srpski revanšizam nakon Drugoga svjetskog rata, najizrazitiji protiv Nijemaca, a onda i protiv Mađara, Hrvata, Rumunja i ostalih naroda u Vojvodini.
U vrijeme »procvata« jugoslavenskoga nadnacionalnog društva 1953. godine ukiSve učestaliji incidenti na međunacionalnoj osnovi po vojvođanskim gradovima i selima, tuče srednjoškolaca, studenata, pa i odraslih ljudi (u Subotici, Bačkoj Topoli, Tordi, Novom Sadu, Temerinu, Novom Kneževcu), skrnavljenje grobalja (u Subotici, Bačkom Monoštoru, Novom Sadu, Senti, Novom Kneževcu), rušenje spomenika (u Tavankutu, Maloj Bosni), nasilnički upadi razularene mladeži, uz prijetnje i šenlučenje, u gradska naselja u kojima žive pripadnici određene nacionalne zajednice (u Novom Sadu), šovinistički grafiti (u gotovo svim višenacionalnim mjestima), prijetnje ubojstvom (u Subotici, Temerinu), nametnuli su logičko pitanje: kuda to ide Vojvodina i kako će se sve ovo završiti.
Cijela je stvar time alarmantnija, što se događa u mjesecima nakon jednih i uoči drugih izbora, pa ih tako pojedini analitičari shvaćaju kao reakciju na rezultate parlamentarnih izbora s kraja prošle godine, i kao instruiranje birača za predsjedničke izbore u Srbiji koji su u tijeku.
LAŽNA IDILA: Autonomna Pokrajina Vojvodina uvijek je, unutar Srbije, uspoređivana s drugom Autonomnom Pokrajinom – Kosovom, s tim što je službena politička nomenklatura s ponosom isticala kako su u Vojvodini svi odnosi, pa stoga i međunacionalni, s uspjehom riješeni, dok se Kosovo predstavljalo kao problematično područje, nezahvalno i nedoraslo, koje treba disciplinirati. Godinama i desetljećima u svim dosadašnjim Jugoslavijama stvarala se tako slika o Vojvodini kao idiličnoj multietničkoj sredini, koja je stoljećima trajala i opstajala u ljubavi, i u kojoj su međunacionalne napetosti uvijek bile samo uvozna kategorija. Je li stiglo vrijeme da se s takvom iluzijom konačno raščisti?
Jer, niti su odnosi u Vojvodini tijekom povijesti uvijek bili idilični, niti se nepobitno pogoršanje sadašnjih međunacionalnih odnosa može promatrati samo u sklopu odnosa aktualne vlasti u Srbiji prema općim pojmovima kao što su demokracija, ravnopravnost, tolerancija. Nema sumnje da su sadašnje zaoštravanje i desno skretanje sastavnice šireg povijesnog konteksta u Vojvodini.
POGLED U PROŠLOST: Letimični pogled unazad podsjetit će nas na pomađarenje u Vojvodini od 19. stoljeća, s promjenom osobnih imena i prezimena i uskraćivanjem drugih prava pripadnicima manjinskih naroda, zatim na sveopću srbizaciju državne uprave i nametanje jednog kulturnog koncepta nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je s koloniziranim stanovništvom iz pasivnih krajeva stigla i promjena naziva toponima, a Mađari jedno vrijeme čak ni pravo glasovanja nisu imali. Uslijedila je mađarizacija od 1941. do 1944. godine, pa hrvatsko »državotvorno« organiziranje u Srijemu pod upravom Nezavisne Države Hrvatske, sa svim pratećim posljedicama, pa srpski revanšizam nakon Drugoga svjetskog rata, najizrazitiji protiv Nijemaca, a onda i protiv Mađara, Hrvata, Rumunja i ostalih naroda u Vojvodini.
U vrijeme »procvata« jugoslavenskoga nadnacionalnog društva 1953. godine ukima zla.
Na posebnu odgovornost novih vlasti u Srbiji upozorava publicist Tomislav Žigmanov, koji kaže da su ideologija, praksa i poruke sadašnje vlasti takve da ovu vrstu problema jednostavno ignorira. »I prošlost, ali i aktualni trenutak, jesu motiv za etnički motivirano nasilje u Vojvodini. Koštuničina je srbijanska Vlada zagovornica izuzetno centrističkoga načina ustroja Srbije. Osim toga, u izvršnoj vlasti nema niti jednoga predstavnika manjina, a sastav republičkog parlamenta ne odgovara pravom stanju stvari. Predstavnici nacionalnih vijeća nedavno su bili primljeni na razgovor kod premijera Vojislava Koštunice i to se stalno ističe, ali se ne kaže da se to dogodilo nakon dugotrajnih zahtjeva upravo predstavnika manjina, a ne na poziv vlasti. Srbijanske vlasti pokazuju neinkluzivnost spram problema manjina i nedobrohotan odnos prema njima.« Incidente s antihrvatskim predznakom, s kojima je u prosincu prošle godine i počeo najnoviji val antimanjinskih ekscesa u Vojvodini, Žigmanov stavlja samo u funkciju stvaranja atmosfere, kako bi se onda lakše mogle napasti vojvođanske vlasti, koje su u prethodne četiri godine pokazivale osjećaj za nacionalne manjine. »Hrvatska zajednica u Vojvodini je mala, politički i gospodarski slaba, i ona ni za koga ne predstavlja posebnu opasnost. Ali, generalno, antihrvatsko raspoloženje u Srbiji je vrlo jako, jače nego antialbansko ili antibošnjačko, koja također figuriraju kao jaka raspoloženja, te je to vjerojatno bio način da se stvaranjem takve atmosfere onda lakše napadnu Nenad Čanak ili Građanski list kao ustaše, i da se onda ide u daljnje napade na pokrajinske vlasti.«
RAZOČARANJE: Kosovo se, u analizi najnovijeg vala međunacionalnih incidenata u Vojvodini, ponovno koristi kao moguće objašnjenje, pa čak i opravdanje, jer se vrlo često u medijima može čuti da su antimanjinski incidenti necivilizirano reagiranje na albanski teror nad Srbima koji se dogodio 17. ožujka ove godine. Da to nije točno, skreće pozornost predsjednik Mađarskog nacionalnog vijeća László Józsa, koji je javnosti prezentirao i pregled etnički zasnovanih incidenata u periodu siječanj-svibanj 2004. godine, u općinama na teritoriju AP Vojvodine. Józsa smatra da se generator ovih incidenata treba tražiti »u različitim tipovima etničkih ili političkih frustracija srbijanskoga društva, čiji dobar dio predstavlja gubitničko društvo. Mnogi u Srbiji posljednjih 15 godina doživljavaju kao stalnu seriju gubitaka, nasuprot onima koji se kritički odnose prema onome što se zbivalo u tome periodu«. Józsa još ističe kako su poslije promjena 2000. godine pripadnici nacionalnih manjina u Vojvodini počeli prihvaćati policiju i državne organe kao svoje, da bi ih sadašnji incidenti, budući da nema jasne reakcije države, poljuljali u tom uvjerenju.
Upravo je (ne)reagiranje države na incidente s antimanjinskim sadržajem ključno pitanje budućeg usklađivanja međunacionalnih odnosa u Pokrajini. Dr. Vladimir Ilić smatra da je uočljivo gotovo potpuno odsustvo osude beogradske kvalificirane javnosti, a da u Vojvodini imamo izuzetno nerazvijeno civilno društvo, koje je čak i znatno više nego ostatak Srbije etnificirano, i gdje za krajnje desne projekte glasuje i do 38 posto birača, za razliku od 22 posto takvih izvan Vojvodine. »Tijekom devedesetih godina srpski su desničari u Srbiji za svoje neprijatelje određivali loše Srbe, a sada etničke zajednice. Koliko god to čudno zvučalo, radi se o normalizaciji, jer ukoliko je animozitet prema pripadnicima vlastitog naroda snažniji, utoliko je vlast fašistoidnija.«
MEDIJSKA ŠUTNJA: Izuzev malog broja medija, i inače tradicionalno otvorenih za nacionalne manjine, najveći dio srbijanskih glasila nije niti izvijestio o većini incidenata koji su zabrinuli demokratsku javnost, niti su se visoki državni dužnosnici očitovali o tome, osim kurtoazno i općenito, kad su bili izravno upitani. A to, opet, nije za čuđenje, imajući u vidu da, kako kaže tajnik Rumunjskog nacionalnog vijeća Dragan Marčel, koji je i sam novinar, »postoji apsolutna neinformiranost većinskog stanovništva u Srbiji o nacionalnim manjinama u Vojvodini. Oni ne znaju ni koji sve narodi žive u Vojvodini, a čak ni novinari, koji bi trebali biti natprosječno informirani, ne znaju da u Pokrajini postoje glasila na manjinskim jezicima, a pogotovo ne na kojim jezicima«.
HRVATSKO-SRPSKA PARALELA: Incidenti su počeli neposredno uoči i iza prosinačnkih parlamentarnih izbora i u prvo vrijeme imali su samo protuhrvatski sadržaj. Većina od tih dvadesetak incidenata nije policijski razotkrivena, niti sudski procesuirana. Nakon što je srpsko-crnogorski veleposlanik u Zagrebu Milan Simurdić tri puta pozvan na razgovor s visokim dužnosnicima Republike Hrvatske, ti su incidenti prestali, a dva incidenta koja su se nakon toga ipak dogodila, policija je razriješila, oba puta priopćavajući da su počinitelji maloljetnici. Bez namjere da se izvode zaključci, nije naodmet naglasiti kako su se antihrvatski incidenti događali u vrijeme kada Srbi u Hrvatskoj razvijaju suradnju s hrvatskom Vladom, kada po izbornome zakonu tri njihova zastupnika ulaze u Hrvatski sabor, kada hrvatska Vlada imenuje osam pomoćnika, ministara i čitav niz dužnosnika na nižim razinama, kada, dakle, Srbi počinju ozbiljno participirati u vlasti Republike Hrvatske i kada se o hrvatsko-srpskim odnosima u Hrvatskoj tamošnji Srbi pozitivno izjašnjavaju. Takav razvoj situacije u Hrvatskoj bitno potire ratne ciljeve, ideologiju i praksu iz devedesetih godina, a u poslijedosovskoj vlasti kao i u oporbi u Srbiji itekako ima onih koji nisu spremni mijenjati sliku stvorenu u Miloševićevo vrijeme.
Nesumnjivi i možda neizbježni gubitak autonomije Vojvodine također će imati pogubne posljedice na interakciju manjina s okruženjem i vodit će izravnoj komunikaciji s centrom u Beogradu i daljnjem zatvaranju manjina u vlastite okvire. Rezultat toga mogu biti zaokružena samodovoljnost, iseljavanje u matičnu zemlju, ili asimilacija.
