Arhiv tekstova

Vrlo brzo po izbijanju Prvog svjetskog rata njegove posljedice su se osjetile i u Subotici, osim toga što su mnogi Subotičani bili mobilizirani, ubrzo u grad u sve većem broju počinju stizati mrtvački kovčezi s fronte. Prema postojećim podacima u tom ratu je 1588 Subotičana ostavilo svoje živote, najvećim dijelom kao borci austrougarske vojske. Ubrzo po izbijanju rata u Subotici je zabranjeno sve što je bilo vezano za manjinsku populaciju, njihove stranke i tisak, a 20. kolovoza nekoliko viđenijih Srba u gradu, prije svega trojica braće iz obitelji Manojlović i Jovan Radić, bili su uhićeni kao taoci za slučaj eventualnih nereda u gradu. Zahvaljujući intervenciji Istvána Vojnića, visokog dužnosnika tada vladajuće Tiszine stranke, koji je garantirao za svoje sugrađane da su časni i pošteni ljudi, oni su se vrlo brzo našli na slobodi, ali pod policijskom prismotrom. I mnogi bunjevački prvaci također su stavljeni pod prismotru, poput Paje Kujundžića, Blaška Rajića, Sándora Rajčića i drugih. 

Premda se život u gradu odvijao poprilično normalno, s fronti stižu vijesti o sve većem broju poginulih, a gotovo je nepoznat podatak da je 23-oje Subotičana sudjelovalo u ratu na Solunskoj fronti, gdje su se prebacili kao ruski zarobljenici. Naime, 1916. svi austrougarski vojnici slavenske pripadnosti povučeni su sa srpske fronte, budući da su se pokazali kao veoma nelojalni austrougarskoj vojsci, i većinom su bili upućeni na rusku frontu, gdje su se, pak, masovno predavali ruskoj vojsci te se kao ratni zarobljenici prijavljivali za dobrovoljce i prebacivali na Solunsku frontu.

 

Ujedinjenje preko 

Zagreba ili Beograda?

 

Tijekom ratnih godina u Subotici nema velikih događanja, ali kada su počele stizati vijesti da se  rat bliži kraju organiziran je 2. listopada 1918. godine sastanak na kojemu su neovisni intelektualci Srbi i bunjevački Hrvati zauzali stav da će se i oni voditi principima samoopredjeljenja naroda, koje je već tada iznio američki predsjednik Wilson. Sastanak je vrlo brzo ponovljen u Subotici 24. i 25. listopada na kojemu su se okupili predstavnici iz cijele Vojvodine. »U isto vrijeme u Subotici, 25. listopada, održava se još jedan sastanak u kući Albe Malagurskog, gdje su se skupili bunjevački i srpski prvaci, i između ostalog dogovorili se da u čitavu priču uvuku i Blaška Rajića, ispostavit će se dominantnu osobu u Subotici za sve kasnije događaje. Njega su zamolili da ode u Zagreb i ispita kakvo je stanje, budući da su se i tamo dešavale velike promjene. On je uz dozvolu crkvenih vlasti otputovao u Zagreb, gdje je prisustvovao povijesnom skupu proglašenja Kraljevine SHS. Međutim, kada je pitao što da radi kad se vrati u Suboticu, dobio je odgovor – radite što najbolje mislite da je potrebno. To je u stvari bila realna situacija onoga što se dešavalo u cijelom okruženju, jer glavne poluge odlučivanja nalazile su se u sasvim drugim rukama. U Subotici 27. listopada dolazi do sastanka jedne druge grupe. Ovoga puta na povijesnu scenu stupa Narodna radikalna stranka. Jaša Tomić, Mita Klicin i još nekoliko radikala iz Kikinde i Sombora dolaze u Suboticu i s braćom Manojlović zastupaju drugu ideju. Znači, od one bunjevačke ideje koja je prije svega pokušavala ujedinjenje u jugoslavensku državu ostvariti preko Zagreba, radikalska opcija je smatrala da je logičnije i jednostavnije da ujedinjenje ide preko Kraljevine Srbije, i ta dvojnost će ostati tijekom čitavog ovog razdoblja, do formiranja Jugoslavije. Te dvije opcije, gotovo jednake po brojnosti, ostale su stalno na povijesnoj sceni«, kazao je Grlica.

 

Károly zaprepašten budućom granicom

 

U Subotici se 31. listopada formira Mađarsko nacionalno vijeće za čijeg je predsjednika  izabran Simon Mukić, predstavnik Neovisne stranke, i ono okuplja u gradu mađarske ljevičare, socijaldemokrate, predstavnike radnika, te već 1. studenog preuzimaju vlast u gradu. Kroz nekoliko dana, 6. studenog, stižu prvi austrougarski vojnici iz 86. pešadijskog puka koji se vraćaju s fronte, a tog istoga dana u suprotnom pravcu iz Budimpešte u Beograd putuje Mihály Károly, koji je tada na čelu države, radi potpisivanja primirja s Vladom Srbije i s glavnokomadujućim fronte francuskim generalom Franchetom d’Espereyem, osobom koja je doslovno diktirtala sve na ovom prostoru. Međutim, Károly je zaprepašten kada mu je srpska strana predočila liniju budućeg razgraničenja koja će ići od ušća Maroša u Tisu kod Segedina, preko Baje do Pečuha na Dravu. On to nije mogao potpisati, smatrao je da nitko u Mađarskoj neće pristati na to, te kazao da se pogotovo ne slaže s tim da Subotica izađe iz sastava mađarske države. U povratku iz Beograda zadržao se na subotičkom kolodvoru gdje je dao intervju novinarima Bácskai Hirlapa, i tako su Subotični prvi čuli vijesti o tome što se događalo u Beogradu. Ispostavilo se da je ta nespremnost Károlya pogodovala srpskoj strani da uradi ono što je namjeravala – da zaposjedne prije potpisivanja primirja čitav taj teritorij i tako stekne legitimitet za njegovo potraživanje na mirovnoj konferenciji. Zbog ovog stava Mađarska je posljednja potpisala primirje, a to je tjedan dana kasnije učinio Bela Linder, mađarski ministar vojske.

Dva dana prije ulaska srpske vojske u Suboticu, 11. studenog, po ugledu na Mađarsko nacionalno vijeće, u hotelu Hungaria osniva se Bunjevačko-srpski narodni odbor. Ovom skupu prisustvuje nekoliko tisuća ljudi, a za predsjednika je izabran Šime Milodanović, pukovnik austrougarske vojske, za potpredsjednike Vladislav Manojlović i Blaško Rajić. 

 

Srpska vojska postavlja novu gradsku upravu

 

Istoga dana kada je Linder išao potpisati primirje u Beograd, iz pravca Novog Sada vlakom dolazi srpska vojska. Tada više nema nikakvih ratnih operacija, a mađarska vojska se sva povukla. »U 13 sati iz Novog Sada je krenula kompozicija s oko 1.300 vojnika, vlak se zaustavio u Vrbasu, a komandant Ante Živulović je nazvao telefonom subotičku postaju i zapitao kakva je situacija u gradu. Rečeno mu je da ima još nešto austrougarskih vojnika, ali se oni upravo pakuju i odlaze, na što je vlak sa srpskom vojskom krenuo u Suboticu i u 18 i 35 stigao na kolodvor. Tu ih je dočekalo dosta svijeta, uzbuđenje je bilo na veliko, a prvi je pred Antu Živulovića istupio Šime Milodanović, predsjednik BSNO, i onako kako se tada pretenciozno govorilo kazao da ga pozdravlja u ime 70.000 Bunjevaca i 5.000 Srba, koliko ih živi u Subotici. Danas znamo da su to bile pretjerane brojke, ali tada je bilo normalno reći takvo što, to su radili svi«, kazao je Grlica. On je dodao da su srpsku vojsku pozdravili i predstavnici mađarskih vlasti u gradu, te je taj susret protekao u vrlo uljudnom i gotovo džentlmenskom ozračju, međutim realnost je bila sasvim drugačija. Srpska vojska je vrlo brzo zaposjela vlast u gradu, već sljedećeg dana obavljeno je postavljenje nekoliko dužnosnika u gradskoj upravi, a nakon nekoliko dana, 20. studenog, postavljena je kompletna nova uprava bez ikakvih izbora. Za gradonačelnika je postavljen Stipan Matijević.

 

Ključna uloga Blaška Rajića

 

Drugi veliki zbor Bunje-vačko-srpskog narodnog vijeća dešava se 24. studenog na kojem su izabrani delegati za Veliku narodnu skupštinu u Novom Sadu. Birani su po principu jedan delegat na tisuću stanovnika, te je sljedećeg dana 75 poslanika (70 Bunjevaca i 5 Srba) otišlo za Novi Sad. Među njima je bilo i nekoliko žena, što pokazuje koliko je Subotica u to vrijeme bila liberalna sredina. »Subotičani su imali stav koji će se pokazati kao oporbeni u Velikoj skupštini u Novom Sadu, jer su na jednom ranijem sastanku u Matici srpskoj subotički predstavnici potpisali da će glasovati na toj skupštini za ujedinjenje u Jugoslaviju, ali preko Zagreba. Nekoliko subotičkih Srba, s familijom Manojlović, nije potpisalo tu opciju, ali je taj većinski stav i odluka ostala kao obveza za izjašnjavanje svih Subotičana. Prije nekoliko godina pronašao sam sjećanja Marka Protića na taj događaj u kojem se govori o tome da Subotičani s tugom i sjetom idu u Novi Sad za razliku od delegata iz Kikinde, koji su išli istim vlakom, veseli, sa srpskim trobojkama i natpisima Velika Srbija. Ta dvojnost će se izraziti i na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, prije svega inzistiranjem Jaše Tomića i njegovom podrškom iz Beograda. Bilo je to vrijeme kada nije bilo puno prostora za demokraciju, Beograd je bio taj koji je mogao diktirati uvjete kako će se stvari razvijati, i tako se i desilo. Ključnu ulogu na Velikoj narodnoj skupštini odigrao je Subotičanin Blaško Rajić koji je, mimo odluke koja je bila dogovorena prije sjednice, izašao u javnost i poslije govora Jaše Tomića prihvatio njegov prijedlog da se ujedinjenje uradi preko Beograda, i takva odluka je ostala. Kasnije će to sve potvrditi odluke mirovne konferencije u Trianonu«, kazao je Grlica dodajući, kako je također činjenica da je odluke o budućnosti Vojvodine donosilo njeno slavensko stanovništvo, koje u to vrijeme čine Srbi (32 posto stanovništva Vojvodine) i ostali Slaveni još 6 posto. Nijemci, Mađari i Rumunji čine ostatak stanovništva ali oni, kao pripadnici ratom poraženih naroda, nisu imali svoje predstavnike.