Arhiv tekstova

Neobičan je čak čudnovat životni put Branka Jegića (Subotica, 13. travnja 1944.-19. ožujka 2002.). Već u dječačkoj dobi, nakon pučke škole, opredijelio se za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Otuda, nakon šestog razreda, prelazi u Đakovo, gdje maturira u gimnaziji J. J. Strossmayera. Studij teologije završava u tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi, no nije se zaredio. Svećenik nije postao, ali se u nesmiljenim prilikama, koje su ovladale početkom sedamdesetih godina u cijeloj bivšoj nam državi, osobito u Subotici, uposlio u jednoj špedicijskoj tvrtki. Bilo je to vrijeme dramatičnih gibanja u svezi Hrvatskog proljeća na sjeveru Bačke, kada je uz neviđenu hajku moćne partijske mašinerije oko sto i dvadeset hrvatskih javnih djelatnika, intelektualaca, stvaratelja, spisatelja, publicista, kazališnih i likovnih umjetnika, pedagoga, odvjetnika, gospodarstvenika i drugih, pod iskonstruiranom optužbom žigosano da su se organizirano suprotstavili socijalističkom poretku i njegovim tekovinama, te udaljeno iz javnog života. Onemogućeno im je djelovanje, nastupanje, objavljivanje njihovih uradaka, čak zabranjen rad i u okviru njihovih zanimanja. Štoviše, četvorica hrvatskih književnika izvedena su pred sud te su im izrečene vremenske kazne zatvora od dvije i pol godine do deset mjeseci.

SUDBINA RUKOPISA: Upravo u tom kriznom razdoblju 1970., 1971. i 1972. godine Branko Jegić se ozbiljnije predstavio čitateljstvu sa stranica subotičkog časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja »Rukovet«. Nakon što je potkraj '71. nakladnom odjelu časopisa predao rukopis, u proljeće '72. mu je priopćeno da mu je zbirka prihvaćena za tisak, te da će biti objavljena početkom jeseni. Do toga, nažalost, nije došlo, jer je u međuvremenu odlukom Općinskog komiteta Saveza komunista cjelokupno Uredništvo »Rukoveti« i »Osvita« u sastavu: Ladislav Kovačić, Milovan Miković, Gojko Novaković, Ivan Pančić, Milivoj Prćić, Ivanka Rackov, Marija Šimoković i Balint Vujkov, na čelu s predsjednikom Uređivačkog odbora Markom Horvatskim, sucem Vrhovnog suda Vojvodine, te glavnim i odgovornim urednikom Lazarom Merkovićem –  bilo prisiljeno podnijeti ostavku.

Rukopis pjesnika Branka Jegića »Pjesme« doživio je zlu sudbinu i zajedno s drugim tekstovima pripremljenim za tisak, odnosno već otisnutim naslovima knjiga, poslan je na »obradu«, kada su uništeni u drobilici subotičkog poduzeća znakovita naziva – »Otpad«. Ili je, možda, završio u blatu i kalu podrumskih prostorija Gradske kuće, drugog stratišta hrvatskih knjiga i rukopisa, prije spaljivanja. Politika je, opet, po tko zna koji put slavila svoj razobručeni pir nad poetskom riječi, nad knjigom, nad duhom… Lom surov, propraćen lomljenjem duše, škrgutom zuba. Tako je započeo javni debi našega pjesnika.

PLEMENITA POBUNA: Branko Jegić od đačkih dana piše pjesme, sanjajući svoje i tuđe snove. Usprkos bolnim razočaranjima i teškoj bolesti, koja je bila njegova gotovo svakodnevna pratilja, on se pobunio, u plemenitom smislu, sam protiv sebe, bliže okolice, društva, svijeta i njegove prolaznosti u svemirskim razmjerima. No, činio je to smirenim poetskim izrazom, uravnoteženo, trajno tragajući o izlasku iz tame i sjene na svjetlo, u žudnji za čistim ozračjem pod  nebeskim zvijezdama, suncima rasutim diljem svemira. Ne odajući se ni boli, ni kriku, živio je, radio i stvarao u iznimno tegobnim, zlosretnim uvjetima. No, hrabro se borio za svoju obitelj, ženu, kćerku, dvojicu sinova, školarce, potom sveučilištarce. 

   Zbirka »Ja, hodočasnik« zorna je svjedodžba da njegova bitka nije prošla uzaludno. Stvorio je svoju osobnu poetiku, sustav vlastitih umjetničkih načela i načina rada. Svoj autentični poetski svijet koji možda po obimu i nije tako velik, ali je respektabilan po svom sadržaju, umjetničkoj snazi i kvaliteti. Nije mi nakana previše se analitički udubljivati u prikaz njegovih pjesama, no ipak ću pažnju čitatelja usmjeriti na nekoliko pjesama. Na uvodnom mjestu u knjizi je nešto duža pjesma, moglo bi se slobodno reći i manja poema, koja je po mojem sudu najzreliji lirski komad po kojem je i cijela Brankova zbirka dobila svoj naziv – »Ja, hodočasnik«. Ona je alfa i omega njegovog opusa, ključ za razumijevanje njega kao čovjeka i kao pjesnika. Gusto je protkana ezoterijom, baš kao i većina stihova u ovoj knjizi. Da bih je približio čitatelju, navodim samo neke bitne stihove, razumljivo, redanjem ulomaka: »Samo sam jedan hodočasnik, / Mislima mojim vjetrovi mute tajne / srca. / Rastače se duša / i samo hoda k Tajni / vječnog života ... / Cvjetove livada u hodu dotičem / bosim stopalima ... / Samo jedan je put moj. / Hodočasnik sam na kopnu. / Da su mi mora određena po njima / da plovim, / sijale bi mi zvijezde / nebom ... / Imam svoj put ... / Put koji utiče u more ljubavi. / Ja ne znam koliko je dug / moj put / Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Ja hodam prema tajni. / Prema ljubavi/ Prelama se u meni svjetlo i tama / jedino ljubav vraća bjelinu. Zračak svjetla. / Dalje jurim. / Lomim se u hodu. / Napajam dušu na bistrim potocima. / Osvajam okom pašnjake / i polja. / U cvijetu tražim genij Tvoga uma. / I gradim sebe. / Ti gradiš moj hod. / Sve snove ... / Daruješ livadu i svijet. / I kamen za uzglavlje, da mogu u gori / kraj izvora počinuti. / Ti blagosivlješ moj pad. / Ja moram na goru ponijeti / svoj križ. / Hodati putem hodočasnika / života. Hodočasnik sam, / A ti tvorac hodočasnika i njegova života. (7-13.).«

FILOZOFSKO UTEMELJENJE: Kompletan je i filozofski utemeljen njegov pogled na svijet. Kao pandan ovoj hodočasničkoj meditaciji istaknuo bih, također, dužu pjesmu »Jesen«, to je zapravo, ne jedna već trideset dužih i kraćih pjesama o traganju i doživljavanju one čiste, usudio bih se reći transcendentalne ljubavi, imanentnoj u manjoj ili većoj mjeri svakom čovjeku, osobito pjesniku; krasnom interpretacijom organski nadopunjava pjesmu sa čela knjige. Posebnom ljepotom, ritmikom slobodnog stiha, metafizičnošću izraza, kompozicijom, odišu pjesme: »Na ovoj zemlji«, »Majke«, »Molio sam dugo«, »Mir«, »Pjesma orača« i druge.  

Pjesma u faksimilu, »Zašto živimo«, na kraju knjige moćna je poetska meditacija i dijalog pjesnika s Tvorcem.  Krasi je neizmjerna dubina od koje smo sazdani pojedinačno, kolektivno, svijet, svemir, sile koje njime vladaju i Vrhovni arhitekt tog unutarnjeg i vanjskog sklada. Zbirka pjesama Branka Jegića »Ja, hodočasnik« dužno je podsjećanje na pjesnika koji nas je ostavio prije pet godina.                                              g