Arhiv tekstova

Danas je svetkovina obraćenja apostola Pavla. Čudna je ta povijest ljudi, pa i svijeta. Ono što nas uvijek iznenađuje i raduje je činjenica da poviješću ravna Bog. U toj povijesti Bog nas često iznenađuje. Promatram mladoga Savla kako stoji kod kamenovanja prvog mučenika, đakona Stjepana, čuva haljine ubojicama, jer još osobno nije dorastao da i sam baca kamenje. Složio se s ubojicama i rado bi bacio kamen protiv toga »sektaša« Stjepana, koji zavodi narod, a »huli« na Boga, jer vidi »Sina Čovječjega gdje sjedi s desne Božje«. Odrastao je i zadao sebi životni cilj i zapisao svoj povijesni put – iskorijeniti tu novu sektu, koju je započeo Nazarećanin. Ima dosta znanja, puno sposobnosti, revan je farizej i ugledan čovjek. On će taj plan ostvariti. Tako je mislio Savao. Međutim? Dosta je bio jedan čudesni »pad s konja« pred Damaskom i svjetlo koje ga je oslijepilo da se svi Savlovi planovi uruše. »Tko si Ti?« – »Ja sam Krist koga ti progoniš«. Treba naglasiti ono što nam puno puta ne dolazi svijesti – Krist i Crkva je isto. Krist se poistovjećuje sa svojom Crkvom. Savao je progonio Crkvu, ali je u njoj prepoznao Krista. I danas je važno naglasiti da je progonstvo Crkve jednako progonstvu Krista. Tako pada u vodu vrlo zavodljiva suvremena fraza »Krist da, Crkva ne«. Pred Damaskom se, dakle, dogodio pad. Dogodila se jedna spoznaja. To što radim nije dobro. Početak svakoga obraćenja je osobna spoznaja, bez koje nema obraćenja, to što radim nije dobro. Ta prva i bitna spoznaja je i prva stuba mogućeg dizanja. To ustajanje može biti jedan čin, a može biti dugi proces. Kod Pavla je bio jedan čin. Međutim, druga činjenica koju trebamo istaći je – nema obraćenja i ustajanja bez pomoći drugoga. Za put prema obraćenju treba nam drugi čovjek. Tako je to zamislio Gospodar povijesti i dao vrlu bitnu zadaću svačijem životu: Kome si ti oslonac da se podigne? Pavao je bio upućen u Damask k Ananiji. 

PROGONITELJ POSTAJE VJERNIK: Kako se ponaša Ananija? Prvo se čudi, pa pomalo i prigovara Bogu. Ne samo on, nego i njegova zajednica. Usuđuje se čak i izrekom reći Bogu da Pavao nije prikladan za tu zajednicu, jer ima pisma kojima je ovlašten progoniti zajednicu. Da li to Bog zna? U ponašanju Ananijinu i cijele zajednice prepoznajemo i sebe i svoje vrijeme kroz svu povijest. Predrasuda. Imamo već unaprijed prigovor protiv drugoga koji se obraća, pa ga često čak i Bogu upućujemo s čuđenjem i pitanjem. Bog ne misli kao mi. Ananiji odgovara: »On mi je posuda izabrana«. Čudno. Savao postaje Pavao. Progonitelj postaje vjernik. Ne samo vjernik, nego svjedok vjere, uz obećanje: »Ja ću mu pokazati koliko mu je trpjeti za moje ime«. Čudno obećanje. Dakle, u procesu Pavlova obraćenja i on je trebao svoju spoznaju i svoj pad sa »konja sigurnosti« – trebao je vidjeti da ono što radi nije dobro. I on je trebao čovjeka koji će ga uputiti u sve ono što mu nije bilo jasno. Nije mu se objavljivao Krist, nego ga je poučavao Ananija: »Sve će ti se reći što ti je činiti«. Tko sluša Crkvu, sluša Krista. 

ČOVJEK NE ŽIVI KAO OTOK: Još jedan element koji je važno istaći – zajednicu koja prima obraćenika. Ta zajednica mora bez pretvaranja s ljubavlju primiti onoga koga Bog dovodi u zajednicu. Iščupana divljaka, oplemenjena, mora se usaditi u plemenito tlo. »Čovjek ne živi kao otok.« Stoga je njegovo oplemenjivanje bezuspješno ako se ne presadi u plodno tlo. To plodno tlo je kršćanska zajednica. Zrela i svjesna svoje odgovornosti za svakoga novog člana. Čega se ta zajednica mora čuvati? Ponajprije predrasuda. One su temeljna opasnost da bude netko onesposobljen za rast. Ta opasnost je i danas prisutna i aktualna. Postavlja se često pitanje »A gdje je bio do sada?« S kojim pravom? Bog ima svoj plan sa svom poviješću i pojedinim čovjekom. Tko si ti ili ja da mu stavljamo uvjete kada će koga pozvati na obraćenje? Zar nije Krist razbojnika pozvao prvoga u raj? Ušao je On, a odmah za njim i desni razbojnik. Kakvo otajstvo? Druga je opasnost u zajednici ispitivanje prošlosti obraćenika. Tim činjenicama, pogotovo ispitivanjem prošlosti obitelji, društva iz kojeg dolazi, zajednica se opterećuje i često izriče krivi sud. Tako se predrasudi dodaje i sud. Isus naučava da je suditi već zao čin. Jedini Bog može pravilno i pravedno suditi. U zajednici, dakle, treba izbjegavati svaki sud koji bi odbijao onoga koji se želi uključiti u zajednicu. Treća opasnost u zajednici je dvoličnost ili pretvaranje. Kršćanstvo se ne može glumiti i vjera se ne može živjeti bez autentičnog kršćanstva. Pavao će reći: »Sve je praporac koji ječi i cimbal što zveči, ako ljubavi nema«. 

Stoga bih ovo razmišljanje o suvremenim Pavlima završio jedim citatom: 

»Dužnost bez ljubavi rađa mrzovoljnost.

Odgovornost bez ljubavi rađa bezobzirnošću.

Pravednost bez ljubavi rađa okrutnošću.

Odgoj bez ljubavi rađa protivljenjem.

Mudrost bez ljubavi rađa lukavošću.

Ljubaznost bez ljubavi rađa licemjerjem.

Red bez ljubavi rađa sitničavošću. .

Iskustvo bez ljubavi rađa napuhanošću.

Moć bez ljubavi rađa nasiljem.

Poštenje bez ljubavi rađa ohološću.

Vjera bez ljubavi rađa fatalizmom.

Život bez ljubavi jest besmislen.«

(D. Rost i J. Machalke)