Arhiv tekstova

Prosječnom poznavatelju književnih zbivanja često se čini kako danas svi pišu. I to ne bilo što, već stranice za koje se nadaju kako će, kad budu objavljene, promijeniti odnos snaga na hrvatskoj književnoj sceni pa i šire. Više nije nužno oštriti pero pa njime oplemenjivati bjelinu papira, današnji uvjeti života nude nam tipkovnicu kao izazov kojem je teško odoljeti. Koristiti se njome vrlo je lako pa se isto takvim čini i stvoriti nešto što će, u najmanju ruku, postati uspješnica.

No, nešto takvo nije dovoljno samo napisati. Put do čitatelja, krajnje veličine kome je namijenjeno, nije ni lak ni jednostavan. Vodi preko izdavača, koji često već na startu sruši sve snove o uspjehu i smrvi nade kako će napisano ugledati svjetlo dana. No, da dobri rukopisi ne bi čamili u ladicama nekog stola, srećom, postoje i natječaji za najbolje neobjavljene rukopise.

NATJEČAJ V.B.Z.-A: Najpoznatiji među njima je onaj izdavačke kuće V.B.Z. iz Zagreba na koji svake godine pristiže sve veći broj rukopisa. Razlog tomu je i nagrada od 100.000 kuna, za naše uvjete i više nego pristojan honorar. Pa ako se tome doda i medijska podrška koja će popratiti izlazak knjige, razloga za javljanje za natječaj i više je nego dovoljno.

Ako pokušamo prepoznati kriterije po kojima se bira najbolji rukopis na ovom natječaju, neće nam biti lako. Nakon izvrsnog Josipa Mlakića u početnim godinama, uslijedili su rukopisi koji nisu ujedinili mišljenja čitatelja i kritike. Romani »Koljivo« Davora Špišića, koji je nagradu dobio 2004., »Kad je bio juli« Nure Bazdur-Hubijar (2005.) pa sve do prošlogodišnjeg pobjednika – »Pravi se da ovo nisi vidio« Hrvoja Šalkovića, naišli su na različita promišljanja i prouzročili svakojake reakcije.

ČITATELJ OD FORMATA: Njima će se zasigurno priključiti i »Nula Nemo« ovogodišnji dobitnika književne nagrade V.B.Z. – Net.hr. za najbolji neobjavljeni roman. Njegovoj autorici Svjetlani Gjoni (1950.) ovo je prvi roman, a razloge za njegovo pisanje pripovjedačica pravda već navedenim razlozima. Želi uzeti novac koji se na natječaju dodjeljuje i tako opravdati svoje cjeloživotno čitateljsko opredjeljenje. Razlog i ne bi bio za osudu da se autorica do posljednje stranice svojski ne trudi uvjeriti nas da je zaista čitatelj od formata. Navoda autora i djela, poznatih ličnosti, prepričavanja i tumačenja, ima toliko da knjiga može poslužiti i kao vodič za one što ne znaju kojeg bi se naslova latili ako požele ući u klub čitatelja. Možda bi mogli krenuti od Nabokova i njegove »Ade« jer njih Svjetlana Gjoni najviše spominje, a ustopce ih slijedi Andy Warhol sa svojom čuvenom tezom o pet (ili petnaest) minuta slave za svakog od nas.

U pogovoru autorica još dodaje da je roman napisala samo zato što ju inače prekidaju dok govori. Čitajući, sve smo sigurniji kako joj moramo vjerovati. Poput profesionalno deformirane učiteljice koja podučava i onda kada ne bi htjela, Svjetlana Gjoni nam neprestano priča o svemu i svačemu, ne mareći za to što mi očekujemo nešto više. 

GUBLJENJE KONTURA: Roman počinje obećavajuće, nudeći mogućnost kriminalističkog romana čija se radnja odvija u Beču i Zagrebu. No, to je samo obećanje jer se početne konture počinju gubiti u slici koja nastoji obuhvatiti daleko širi prostor i vrijeme. Stavljajući u središte te slike tri žene – Anu Vasiljevnu, Mašu i Iru – autorica nam nastoji vjerno oslikati i druge geografske i intimne prostore svojih likova te tako ispunjava ovu sliku do posljednjeg detalja. A kada zastane  da bi predahnula od tog nastojanja, Svjetlana Gjoni opet uranja u bujicu riječi kojom razvodnjuje početni interes čitatelja.

Nakon što pročita ovo djelo, čitatelju će sigurno pasti na pamet onih stotinjak rukopisa koji su pristigli na ovogodišnji natječaj. Pitanja o njihovoj vrijednosti nametat će se sama od sebe, kao i o onom čemu nas je poučila sama autorica. Tezu o pet minuta slave u životu svakog od nas valja stoga shvatiti sasvim ozbiljno. Jer ona se potvrdila na primjeru svih luzera kojima je roman posvećen i koji su svoj papirnati život na tren osvijetlili u ovom romanu. Pet minuta (ili nekoliko stranica) sasvim je dovoljno, kao da zna i autorica, ne trudeći se dati ni njima ni nama više od toga.

Spisateljica nas uspijeva uvjeriti da ono što dobru knjigu čini takvom, u slučaju romana »Nula Nemo« i nije najbitnije. Sve su to samo sporedni čimbenici koji trebaju samo ispuniti prostor između njezinih beskrajnih razmatranja i pričanja bez kraja i konca. No, ako je to cijena pet minuta slave Svjetlane Gjoni, neka joj bude.                                                  g