Arhiv tekstova

Prvo tiskano svjedočanstvo o romanesknim ostvarenjima Lazara Merkovića (1926.) potječe iz 1956. godine kada je u književnom časopisu »Rukovet« (kojega je pokrenuo godinu dana ranije, 1955.) objelodanjen ulomak iz njegova romana »Zrcalo, u njemu zvijezda«. Uslijedit će potom objavljivanje jedanaest ulomaka iz romana »Put dug pet života«, također na stranicama časopisa »Rukovet« tijekom 1957. i 1958. godine. Rad na rukopisu romana »U ime pravde« – što ga je ovih dana u svojoj ediciji Suvremena proza objavila NIU »Hrvatska riječ« – Merković je, prema vlastitom iskazu, završio 1957. godine i od tada na njemu nije poduzimao nikakve zahvate, niti ga je publicirao. Djelo kojemu autor daje naslov, mogli bismo reći, imperativnoga naboja, osim što u sebi nosi taj, dakle, bespogovoran, neizbježan, neodgodiv, zapovijedajući prizvuk, i te kako će u svakom čitatelju djelovati na mnoge, ma i dobro prikrivane, neuralgične točke njegove osobne povijesti (i prije no sklopi stranice ove knjige!), budeći u nj možda pokoji strah, bijes, podozrenje, mrzovolju i tugu, ali i gdje koje sjetno, dapače nostalgično prisjećanje, ili će ga, kada za sobom ostavi čuvstva, odvesti prema propitivanju i izoštravanju vlastitih ljudskih pozicija, počevši od ushita što nas zahvaća s uzlijetanjem i drži dok ispunjeni sobom hrlimo prema prividu postojanosti, sve do izvjesnosti strmoglava...  

SAMOPROPITIVANJA I DVOJBE: Ovaj je roman, stoga, prizorište potresnog samopropitivanja i dvojbe, neizravna ispovijest intelektualca koji se uoči II. svjetskog rata tragom mladalačkih ideala priključuje komunističkom pokretu. Ne zadugo potom spoznaje vlastitu zabludu, našavši se usred policijsko-pravosudnog žrvnja, iz kojega ne uspijeva izaći bez stanovitih determinacija, uvjeta i posljedica. Postavši žrtvom surove svakidašnjice, uhićenik Ivan nastoji razbistriti svoje zamućene dojmove, etičke i političke pozicije, ali put ga vodi jedino prema izdaji onih kojima se poneseno, ali nepromišljeno priključio, prema suprotnoj strani. Kolikogod ustrajno traži i nastoji naći sebi mjesto među predratnim komunistima, tek kada bude lišen slobode, Ivan, dijete iz urbane, građanske obitelji, postupno shvaća razmjer pogreške što ju je načinio, dospjevši iza rešetaka zbog toga novostečenoga okruženja s kojim je jedva imao išta zajedničkoga. Može se reći, pravi razlog Ivanova opredjeljivanja za komunistički pokret bila je ljubav koja će u njemu planuti čim upozna djevojku Milenu! Ona ga uistinu privlači, i on je ondje radi njene ljepote i krhkosti, odlučnosti i čvrstine, opčinjen je njenim vrlinama, divi se njezinoj nepokolebljivosti. U tom času još, dakako, posve slijep za Mileninu bespogovornu, neupitnu odanost, poslušnost i pravovjernost Pokretu i njegovim partijskim vođama. Sve u svemu, da nije sreo Milenu, Ivan bi poput i drugih radoznalih vršnjaka, poniklih u građanskom miljeu kojemu i on pripada, pokazao zanimanje (i) za komunističke ideje, ali bi ono vrlo vjerojatno s vremenom kopnjelo i naprosto ishlapilo. I mada se u predvečerje II. svjetskog rata priključio onima koji će se po njegovu završetku naći na pobjedničkoj strani, Ivan će prestanak ratnoga sukoba, ipak, dočekati u gubitničkim, okupatorskim redovima. 

MREŽA PRISJEĆANJA: Slijedom guste mreže prisjećanja, od kojih je satkan roman »U ime pravde«, Lazar Merković propituje individualne slobode i smisao humanističkog angažmana pojedinca isprve u starojugoslavenskoj žandarmerijsko-policijskoj državi, a potom, kada se europska scena dramatično presloži – u surovim, okupacijskim okolnostima ratne zbilje. Ovo je djelo i svjedočenje o rasapu jedne obitelji, neminovnom raskoraku roditelja i djece, u njemu autor camusovski dotiče probleme čovjekova identiteta, smisao nikada prekidanih trvenja, trpljenja i patnji, ali je ono i ispovijest o jednoj ljubavi, u kojem sekvence mladenačke bezbrižnosti i erotske razuzdanosti u ritmu kontrapunkta predmnijevaju, sudbinski neizbježna, razdoblja surovosti i stradanja.  

Ocrtavajući likove Ivana, njegove majke i Milene, pisac je ostvario uvjerljivu romanesknu razvedenost i uspostavio njihovu opozitnost. Ivana, koji je po vlastitu uvjerenju živio promašen, nesvrhovit život sve dok nije sreo Milenu i priklonio se komunistima, njegova majka naprosto ne razumije, njoj je posve neshvatljiv sinovljev egzistencijalni rascjep, ona ne prepoznaje razloge zbog kojih on odbacuje svakidašnjicu tople, učmale malograđanske udobnosti. Jednako tako neće ga razumjeti ni kasnije kada se prikloni drugoj strani, ona je majka koja ne uspijeva razumjeti ni jedan od dva prevlađujuća identiteta svoga sina. Milena, mada odani vojnik Partije, ipak nije biće lišeno ljudskih vrlina, njena su osjećanja postojana dokle god ne dospiju u koliziju s njenim uvjerenjima. Likove odvjetnika, sudaca i policajaca autor je ostvario u funkcionalnoj razini, stoga oni uglavnom odaju dojam angažiranih zastupnika različitih ideoloških pozicija. Ivanov susret s njima – prostorno najčešće ostvaren u zatvorskoj ćeliji ili u sobi istražitelja – mahom prerasta u neravnopravan sudar koji se iscrpljuje opisom surovih, naturalističkih scena, za razliku od susreta Ivanove majke s nekima od ovih likova – prostorno ostvaren u hodnicima suda – koji u pravilu zadobiva obilježja nadrealističke ekspresije, njome pisac, ne rijetko, briše granicu između stvarnoga i snivanoga, mogućega i neostvarivoga, a osobito u prizorima podvajanja majčine ličnosti. Lik Ivanova oca posve je skicozan, o njemu se malo zna. Neprestano je odsutan, on je tvorničar koji mahom putuje po inozemstvu, a kada djeluje u korist svoga zabludjela sina, čini to iz sjene, novcem kojim mu preko svojih veza u sudu i policiji otvara vrata ćelije i omogućuje bijeg preko granice, u Mađarsku. Ivanov lik je poprište neprestane duševne borbe, zanosa i strepnje, nesvakidašnje surovosti, grozničavog traganja i kajanja, moralnih dvojbi i padova. Ivan je u stalnom i žestokom sudaru i sukobu s ljudima, počevši od obitelji. Oni na koje je upućen, nemaju razumijevanja za njega, osim donekle bojnik Šandor, koji je oslikan kao vedra osoba mada nosi vidljiv teret predodređena gubitnika, po čemu je sudbinski sličan Ivanu.  

POLITIČKE PORUKE: Izravnost stanovitih političkih poruka Lazara Merkovića iz romana »U ime pravde«, jamačno bi naišle na osudu ondašnjeg režima i njemu podložne književne kritike, da je publiciran u vrijeme nastanka, ali bi zacijelo bio javni čin njegove osobne hrabrosti. Može se postaviti pitanje: nije li to i vjerojatni razlog zbog kojega ovaj roman tek sada dospijeva pred čitatelja? Bilo kako bilo, možemo samo žaliti što ovo djelo nije objavljeno prije, jer bi i u slučaju vrlo vjerojatne osude, pa i moguće zabrane (ili pogotovu tada), dospjelo među one, možemo reći međašne romane hrvatske književnosti iz pedesetih godina, s kojima prestaje dominacija jednog tipa pisanja, kada se uvećavaju razlike između poetičkih pozicija pisaca, a do izražaja dolazi njihova samosvojnost. Ovo se može reći i za roman »Zrcalo, u njemu zvijezda«, također u rukopisu, budući da je on povijest o poznatom subotičkom liječniku, europski obrazovanom intelektualcu i pomalo boemu, koji se po završetku rata sa zanosom uključuje u izgradnju novog društva i otpočinje ustrajno traganje za revolucionarnim etosom, kojega u ratu nije našao, ali se ubrzo sukobljava s ljudima na vlasti, koje mahom čine lokalni totalitarci, pseudorevolucionari, oportunisti i poratni karijeristi, što otvara pitanja slobode pojedinca i autoriteta, zbog čega ga sustižu sve češća i žešća razočaranja, doživljava moralni slom i počini samoubojstvo. U ovom još neobjavljenom djelu autor problematizira individualnu i kolektivnu patologiju svoga vremena, koja ni danas nije drugačija, niti ima ljepše lice.

g