Arhiv tekstova

»Nema sumnje da se ovdje stalno podcjenjuje brojnost podrške nacionalističkoj, tradicionalističkoj, autarkičnoj, konzervativnoj, (pseudo)socijalističkoj Srbiji, a precjenjuje podrška građanskoj, europskoj, suvremenoj Srbiji. Otuda i ta fama o izlaznosti i njenom prodemokratskom kapacitetu«, kaže Srećko Mihailović, sociolog i istraživač, autor mnogih radova i knjiga iz područja političke sociologije i voditelj Cesidovih istraživanja javnog mnijenja u Srbiji. Prema Mihailoviću, pogreške u procjenama u prvom krugu predsjedničkih izbora kome će veći odaziv birača donijeti više glasova, među ostalim proizlaze iz podcjenjivanja ozbiljnih empirijskih istraživanja, a precjenjivanja površnih javno-mnijenskih opservacija i navijačkih ideja tzv. analitičara.

»Dosadašnji izbori pokazuju«, kaže Mihailović, »kako onaj tko stekne prednost među KV radnicima nosi izbornu pobjedu – na svim dosadašnjim izborima, počevši od 1990. godine pobjeđivale su one stranke i oni kandidati koji su bolje prolazili među KV radnicima. Uostalom, jedino je ova socijalna skupina mijenjala svoja izborna opredjeljenja. Radnici su doveli Miloševića na vlast, radnici su ga i otjerali s vlasti«. 

 

HR: Na ovim predsjedničkim izborima zabilježen je najveći odaziv na izborima za predsjednika održanim od 2000. godine. Kako to tumačite?

Radi se o potrebi velikog broja građana da se definitivno izabere smjer u kojem se Srbija kreće. Po svemu sudeći radi se o finalizaciji političke, pa na neki način i civilizacijske polarizacije. Jedan dio Srbije drži se kriterija prošlosti, a drugi se vodi kriterijima budućnosti. Birači radikalskog kandidata su motivirani stanjem onakvim kakvo jest, a birači demokratskog kandidata stanjem kakvo treba biti. Jedni rezoniraju kako se iz ove kože ne može, a drugi ne prihvaćaju ograničenja puke sadašnjosti i iskoračuju prema budućnosti. 

Polarizacija političke scene se definitivno okončava, Srbija ide prema faktički dvostranačkom sustavu, a floskula o dvjema Srbijama postaje stvarnost. I jedna i druga Srbija traži da bude predstavljena, i štoviše, da bude vlast!

HR: U prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio je kandidat Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić. Ova se činjenica poklapa s Vašim predviđanjima. Međutim, predviđalo se da će veći odaziv birača pogodovati Tadićevoj pobjedi, a usprkos izuzetno velikom odazivu birača pobijedio je Nikolić?

Nema sumnje da se ovdje stalno podcjenjuje brojnost podrške nacionalističkoj, tradicionalističkoj, autarkičnoj, konzervativnoj, (pseudo)socijalističkoj Srbiji, a precjenjuje podrška građanskoj, europskoj, suvremenoj Srbiji. Otuda i ta fama o izlaznosti i njenom prodemokratskom kapacitetu. Kampanje za veću izlaznost probude demokratske ljenjivce, ali istjeraju na biralište i nacionalističke spavače. U stvari, radikalima pogoduje i niska ali i visoka izlaznost, dok demokratima samo ona – osrednja. Radikalima pogoduje ona izlaznost koja na biralište dovodi samo one koji su partijski identificirani, ali i ona koja motivira veliki broj neodlučnih da izađu na izbore. Neodlučni koji inače nemaju iole naglašeno izborno usmjerenje, kada se motiviraju na izbornu participaciju, ipak prije podlegnu nacionalističkim porivima, nego što se orijentiraju prema viđenju nekog dobitka u ekonomskoj ravni što obećava demokratski kandidat. Dakle, sve u svemu, pokazuje se kako se neodlučni izborno odlučuju u razmjeri već odlučenih, ma koliko oni bili u svim drugim vrijednosnim dimenzijama bliži demokratskoj opciji (a upravo to prevari analitičare te ih usmjeri k prodemokratskoj interpretaciji izbornih opredjeljenja neodlučnih). 

U svemu tome, mi već drugi put bivamo svjedocima kako kampanje nevladinih organizacija za veću izlaznost donose plodove radikalskoj opciji, a ipak ne vjerujem da je to bila intencija ovih kampanjera i njihovih financijera. No, sve to pokazuje dokle i kuda vodi podcjenjivanje ozbiljnih empirijskih istraživanja, a precjenjivanje površnih javno-mnijenskih opservacija i navijačkih ideja tzv. analitičara koji se u Srbiji većinom pozicioniraju na desnom centru. 

HR: I Nikolić i Tadić očekuju pobjedu. U kojoj mjeri ishod predsjedničkih izbora u drugom krugu ovisi o tome koga će i na koji način podržati Vojislav Koštunica? 

Podcjenjivanje Vojislava Koštunice je mnoge u Srbiji prilično koštalo. Mislim da isti ishod ima i podcjenjivanje pristaša Vojislava Koštunice. Brojke čak i na izborima imaju značenje i konzekvence izvan njihove matematički egzakt-ne vrijednosti, a kamoli u predizbornom i postizbornom vremenu. U situaciji kada je vaga koja mjeri izborne pristaše radikala i na drugoj strani demokrata, i male brojke mogu pretegnuti. Na izborima u drugom krugu, odlučujući mogu biti i glasovi koji su dani i mnogo slabijim kandidatima nego glasovi dani onom kandidatu kojeg je podržao Vojislav Koštunica. Ne treba zaboraviti ponder koji ide uz opredjeljenje Vojislava Koštunice, i uz izborna opredjeljenja njegovih pristaša. Tako da ja ponavljam, izbore u drugom krugu dobit će onaj kandidat koji na svom putu naiđe i na smjerokaz koji je postavio Vojislav Koštunica. 

HR: Na čemu se temelje izborna opredjeljenja građana, prema Vašim istraživanjima?

Dva su dominantna zaleđa izbornih opredjeljenja građana Srbije. U jednom slučaju riječ je o određenom skladu ideoloških i vrijednosnih orijentacija birača i onih za koje se oni opredjeljuju na izborima, bilo da u tome posreduje partijska identifikacija, bilo da je riječ o izravnoj vezi. Dakle, riječ je o tome da će pristaše Srpske radikalne stranke glasati za tu stranku ili za njene kandidate upravo zbog toga što su pristaše dane stranke (a oni su to zbog prepoznavanja ideološke i vrijednosne orijentacije te stranke). Ili će, u slučaju izravne veze, oni glasovati za tu stranku ili njenog kandidata zato što u njima prepoznaju svoje ideološko i vrijednosno opredjeljenje. Drugi tip dominantnog zaleđa jest navijačkog karaktera – naš čovjek glasuje za danu partiju ili za njenog lidera zato što baš za njih navija. Pitanje se potom produžuje u pitanje: a zašto navija baš za njih, a ne za neke druge? Doista, zašto netko navija za Zvezdu, a ne za Partizan, zašto za Hajduk, a ne za Dinamo? Pred tim pitanjem politolozi zastaju i ostaju bez riječi! Šute i stranački navijači kada ih pitamo za motive opredjeljenja. Ako ne šute, onda daju toliko uopćene odgovore da ti odgovori ništa ne znače ili su barem nisko interpretativni. To su oni odgovori tipa: »Oni su najbolji«, »Nema od njih boljih«, »A za koga drugog«, »Oni su pošteni«, »Oni ne kradu«... Politolozi nerado govore o ovoj »navijačkoj motivaciji« upravo zbog njene niske interpretabilnosti, pa je previđaju i zaobilaze i onda kada u istraživanju nađu jaku potvrdu njenog postojanja. 

Ne podcjenjujem niti motive pripadanja, to jest ona izborna opredjeljenja koja se temelje na etničkom, klasnom ili nekom drugom identitetu. Ali, takva motivacija je sve manje prisutna i ona se gotovo svodi na etničku identifikaciju i glasovanje za etničke stranke. 

HR: U kojoj mjeri aktualna politička pitanja, kao što je odnos prema eurointegracijama i rješavanje statusa Kosova, određuju opredjeljivanje građana na izborima?

Na pojavnoj ravni teme koje spominjete imaju znatnu vrijednost. U ravni tih dviju tema su i motivi koje istraživači, a osobito »analitičari« najčešće spominju. Međutim, riječ je tek o indikatorima dviju bazičnih međusobno suprotstavljenih političkih i socijalnih opcija. U jednom slučaju riječ je konzervativizmu, tradicionalizmu, pseudosocijalizmu, antieuropejstvu... i u krajnjoj liniji o opciji koja podržava politiku Srbije koju je prononsirao Slobodan Milošević. Druga opcija, protivna prethodnoj, zasniva se na modernoj, europskoj orijentaciji, na konceptu građanske Srbije ustrojene u duhu liberalne demokracije... uz definitivnu negaciju politike Slobodana Miloševića. Naravno, riječ je o ideologijskim konstruktima u idealno-tipskom smislu, ali ih birači upravo kao takve i prepoznaju i pristaju uz njih i onda kada se u pojedinom indikatoru ne slažu s njom u potpunosti. Indikator koji najviše diferencira ova dva pristupa budućnosti Srbije je upravo odnos prema politici i duhu vremena Srbije iz devedesetih godina i prema političaru koji je simbol te politike i tog vremena. 

Nasuprot disjunktivnog veznika ili/ili, ili Kosmet ili Europa, u posljednje je vrijeme afirmirana konjukcija i/i, i Kosovo i Europa. U stvari, došlo je do blagog reteriranja i u okviru jedne i u okviru druge opcije, a upravo radi privlačenja pristaša drugog tabora, a i onih neodlučnih. Time se sukob do izvjesne mjere ublažio, a u svakom slučaju došlo je do njegove relokacije s obzirom da je jedna strana odustala od objektivnije postavljene priče po kojoj je riječ o temama iz dviju različitih ravni. Dovođenjem u istu ravan izborne poene nose pristaše/protivnici »razmjenskog pristupa«, a u stvari, u jednom slučaju Srbija ostaje i bez Kosmeta i bez Europe, a u drugom bez Kosmeta, ali u Europi. 

HR: U kojoj mjeri postojeće socio-klasno raslojavanje u Srbiji pogoduje radikalskom, a u kojoj mjeri demokratskom kandidatu? Naime, često se može čuti kako za radikale i socijaliste glasuju niži slojevi, neobrazovani i stariji, a za demokratske opcije mlađi, obrazovaniji, srednji i viši slojevi. Potvrđuju li Vaša dosadašnja istraživanja ovakve ocjene?

Teško se može govoriti da socio-klasno raslojavanje odgovara jednom ili drugom kandidatu.  Općenito uzevši, raslojavanje odgovara samo onima koji u tom procesu idu nagore, a ne odgovara onima koji idu nadolje. Gledano, pak, iz kuta socijalnog utemeljenja jednog, odnosno drugog kandidata, vidljivo je kako pristaše radikalskog kandidata potječu iz donjih slojeva, a pristaše demokratskog kandidata iz srednjeg sloja i onih koji su u socijalnoj hijerarhiji iznad njih. Naravno, to ne znači da među Nikolićevim glasačima nema, na primjer, visokoobrazovanih, kao i to da među glasačima Borisa Tadića nema onih iz najnižeg sloja. Ali, ako varijablu socijalnog statusa povežemo s uzrastom glasača i s mjestom stanovanja, onda će glasač iz nižeg društvenog sloja (bez obrazovanja, bez kvalifikacije, bez imovine), koji živi na selu ili na periferiji grada i koji je stariji od 50 godina, sedam puta češće glasovati za Tomislava Nikolića nego za Borisa Tadića. Starosna prekretnica je negdje oko 45. godine života, a socio-klasna tamo negdje između trogodišnje i četverogodišnje srednje škole. I najkonkretnije, radikalski kandidat ima prevagu među glasačima bez završene osnovne škole, sa završenom osnovnom školom i veoma malu prevagu među onima koji imaju završene dvogodišnje ili trogodišnje radničke škole (KV radnici). U ostalim obrazovnim skupinama prevagu ima demokratski kandidat. Dosadašnji izbori pokazuju kako onaj tko stekne prednost među KV radnicima nosi izbornu pobjedu – na svim dosadašnjim izborima, počevši od 1990. godine pobjeđivale su one stranke i oni kandidati koji su bolje prolazili među KV radnicima. Uostalom, jedino je ova socijalna skupina mijenjala svoja izborna opredjeljenja. Radnici su doveli Miloševića na vlast, radnici su ga i otjerali s vlasti. 

HR: Prema Vašim istraživanjima jedna od ključnih točaka razdvajanja između Nikolićevih i Tadićevih pristaša jest percepcija Srbije za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. Što to znači,  ukoliko Nikolić pobijedi, za Srbiju?  

Rekao sam već kako je odnos prema Miloševićevoj Srbiji ključni pokazatelj razlika između strana u ovoj političkoj polarizaciji Srbije. Radi se, u stvari, o odnosu prema pseudosocijalizmu koji je gajio Slobodan Milošević. Radikali i njihovi trabanti uspijevali su do sada, a i sada im to ide od ruke, sjećanje na ono naše što nekad bijaše povezati sa socijalizmom, s Miloševićem, te na kraju s radikalima. Sjećanje na bolji život je veliki adut radikala koji im demokrati nikako ne uspijevaju izbiti iz ruku. Radikalskoj priči s fokusom na boljem životu u prošlosti, demokrati suprotstavljaju bolji život u budućnosti. I to su poprilično nejednako ponderirane priče, jer s jednom građani imaju iskustva utoliko što znaju kako je bilo (a prošlost kao i sve prošlo vidi se danas još ljepšim nego što je bilo), a u drugu trebaju povjerovati gledajući kako se ta ljepša budućnost stalno odlaže. Pitanje je, dakle, hoće li ljepša prošlost dobiti ili izgubiti bitku s boljom budućnošću. Ovo treba shvatiti kao metaforu, jer oba kandidata govore o ljepotama budućnosti, razlikuju se tek po putovima dolaska do te budućnosti. Jedan nam kaže kako taj put ide preko Europe, a drugi kaže i Istok i Zapad, valjda ne znajući priču o Buridanovom magarcu!

HR: Može li se predvidjeti kako će glasovati oni koji su svoje glasove dali Velimiru Iliću,  Mrkonjiću, Jovanoviću i drugim kandidatima? Ovisi li to i u kojoj mjeri o porukama koje će oni poslati svojim glasačima u drugom krugu ?

U velikoj mjeri pristaše onih stranaka koje nemaju svog kandidata u drugom izbornom krugu slijedile bi stav vodstva svoje partije. Naravno, pod uvjetom da je sugestija vodstva ipak na neki način smislena, jer ako se procjenjuje da je sugestija apsurdna ipak je nitko ne bi slijedio. Vjerojatno tako rezoniraju pristaše LDP-a kada na pitanje – bi li poslušali eventualnu sugestiju vodstva svoje stranke da glasuju za Tomislava Nikolića, nijedan jedini nije rekao kako bi poslušao tako nešto. No, pogledajmo i druge nalaze iz Cesidovog istraživanja realiziranog u posljednjim danima prosinca prošle godine. 

Ako bi vodstvo DSS-a sugeriralo svojim pristašama da glasuju za Tomislava Nikolića jedna šestina bi to i učinila, a ako bi im sugerirala glasovanje za Borisa Tadića to bi poslušala jedna trećina (pri tom treba imati na umu kako je jedna petina već opredijeljena za jednog od ova dva kandidata), ostali pak ne znaju kako bi odlučili. Ako bi Čeda Jovanović svojim pristašama sugerirao da glasuju za Borisa Tadića, svaki drugi bi ga poslušao. Na drugoj strani, kada je riječ o pristašama SPS-a, tri puta je više onih koji bi slijedili sugestiju da glasuju za Nikolića, nego onih koji bi slijedili sugestiju da glasuju za Tadića. 

Možemo zaključiti kako »savjeti« vodstva stranaka čiji su predstavnici imali relativno značajan broj glasova u prvom izbornom krugu imaju odlučujuću ulogu na ishod drugog kruga predsjedničkih izbora. U tom kontekstu može se procijeniti kako vodstva DSS/NS, SPS, LDP, ali i stranaka čiji su kandidati osvojili malo glasova, imajući na umu spremnost njihovih pristaša da slijede sugestije svojih vodstava, imaju »u svojim rukama« toliko glasova da jednom kandidatu mogu, ako su voljni, donijeti najviše 200.000 glasova, a drugom najviše 350.000 glasova. 

g