Arhiv tekstova
Gdje prestaje sport?
»Sportski žurnal«, 28. svibnja – Udarni naslov glasi »Mladi Srbi i Crnogorci pobedili šahovničare«. Da se ne radi o »Sportskom žurnalu« i da vijest o nogometnoj utakmici nije prethodno više puta bila objavljivana, mnogi bi pomislili da ih je netko vremeplovom vratio u rane devedesete, te da se ne radi o izvješću s nogometne utakmice, već o tipičnoj vijesti s nekog od bojišta, čiji bi sadržaj savršeno odgovarao spomenutom naslovu. Kako je rat odavno završen, a vijest je objavljena 2004. godine, nameće se pitanje – što je autor želio postići ovakvim naslovom? Ono »šahovničari« (u naslovu ne stoje čak ni navodnici!) trebalo bi se odnositi na mladu nogometnu ekipu zemlje koja se zove Hrvatska, a ne »Šahovnica«, a koliko je poznato stanovnici te zemlje sebe, a ni svoje sportske ekipe ne nazivaju »šahovničarima«. Ako to sve uzmemo u obzir, naslov u najmanju ruku zvuči uvredljivo. Slijedeći čudnu logiku autora, koji se oprobava u tvorbi novih riječi, sasvim korektno bilo bi sklepati raznorazne nazive za sportske ekipe koje igraju protiv nacionalnih ekipa Srbije i Crne Gore. Znači li to da bi se košarkaši nacionalnog tima SAD vjerojatno u spomenutom listu mogli etiketirati kao »crnčuge«, ili će se nakom finalne utakmice Europskog prventstva u nogometu u naslovu pojaviti »žabari«? Bilo bi to nedopustivo, kao što je nedopustivo i ono prijašnje.
I pokraj toga, iz samoga se naslova ne stječe dojam da se radi o sportu tj. nogometu. Govori se o mladim Srbima i Crnogorcima (a diskutabilna je i ta sintagma) i »šahovničarima« i ništa više. Ušteda prostora, riječi ili želja za efektnijim naslovom? Svakako želja za efektnijim naslovom, čak i po cijenu njegove informativnosti. Čitatelji ne mogu nipočemu naslutiti da se radi o sportu, a čitav sklop odiše militantnim raspoloženjem (ispada tako, možda i protivno volji autora); ne spominju se sportske ekipe, već se navode imena nacija, s tim što se jednoj daje i podrugljivi, nipodaštavajući prizvuk (novosklepani žargonizam bez navodnika). Doslovce, kao da je riječ o nekakvom pan-nacionalnom dvoboju. Iako je riječ o naslovu sportskog izvješća, sve se doima prilično mučno, jer ukoliko se sport doista tako razumijeva, znači da je nestala njegova suština. Nadmetanje u igri, snazi i vještini bacaju u zasjenak politika i ekstremizam, što se kasnije prenosi i među navijače, te se nanovo javljaju nemile scene verbalnog i fizičkog nasilja. Nažalost, takvo militantno shvaćanje sporta ne nailazi ni na kakvu osudu, čak je i vrlo široko rasprostranjeno. Sportske priredbe postaju prigode kada se ističu (blago rečeno) razni nacionalistički simboli, u zboru izvikuju parole mržnje, a sve se nadovezuje na vrlo mračne dijelove prošlosti. Imaju li sportski susreti onda ikakvog smisla, ako su u prvom planu međunacionalna razračunavanja i parade bilo ustaške ili četničke ikonografije začinjene motivima najnovijih ratova s portretima raznih generala? S obzirom na ružne scene, koje se ponavljaju na skoro svim sportskim susretima, dodatno širenje govora mržnje (čak i u najblažoj formi) putem bilo kojeg medija dodatno obesmišljava sport. Govor (a možda i način razmišljanja), koji zlokobno opstaje u ovome društvu, se nažalost, rijetko i prepoznaje kao takav, a njegova osuda još je rjeđa. No, sve počinje od riječi, završava se tko zna gdje i kako. Publicitet i kontekst koji se daje »mečevima« ekipa iz SiCG i Hrvatske daleko je od toga da se može smatrati normalnim. Često i sami sportaši doprinose tome svojim neumjerenim izjavama, a homogenizacija navijača i nametanje određene simbolike cjelini od strane manjih ekstremnih skupina pretvara sportske događanje u nešto što oni a priori ne bi trebali biti. Kordoni policije nasuprot skupinama nasilnih »navijača«, a ono što se dešava na igralištu postaje sporedni događaj. Gdje je tu sport?
