Arhiv tekstova

U godini slavne pobjede (1456.) još jedan sudionik povijesnih događaja nestaje s političke scene. Riječ je o Đurađu Brankoviću, koji je uspio obraniti Smederevo od Turaka, prvenstveno zato jer je sultan Mehmed II. namjeravao osvojiti Beograd. Nakon pobjede, šogor Jánosa Hunyadija i zapovjednik Nándorfehérvára Mihály Szilágyi odlučio je kazniti Brankovića i odsjekao mu je dva »nevjerna prsta«, da se »više ne može lažno zaklinjati« i on je navodno umro od posljedica ovog ranjavanja. Naslijedio ga je sin Lazar Branković, koji je kratko bio srpski despot, jer padom Smedereva 1459. godine nestaje i despotovina.

 

Baroni se ponovno bore za prevlast 

 

Hrvatsko-Ugarska Kraljevina, kao i Češka i Austrija, imali su svog službeno »okrunjenog kralja« malodobnog Ladislava V., kojeg je u »rodbinskom zatočeništvu«, zajedno s ugarskom krunom, držao Fridrih III. Habsburški, njemačko-rimski car. On se nagodio s Ulrihom Celjskim da mu »preda kralja«, ali ne i krunu. U kraljevstvu je praktički nastalo dvovlašće celjskih grofova i Jánosa Hunyadija i njegovih pristaša. Hunyadi je imao u braku s Erzsébet Szilágyi dvojicu sinova – Ladislava (László) i Matiju (Mátyás). Otac je Ladislavu Hunyadiju namijenio vojničku karijeru, a želio je da se mlađi sin posveti znanosti. Radi toga mu je osigurao najbolje učitelje, među inima i Ivana Viteza od Sredne (Vitéz János), koji ga je odgajao u duhu humanizma. Govorio je mađarski, njemački, češki i latinski jezik, poznavao je povijest, crkveno i državno pravo, te umjetnost. Obrazovanje mu je naglo prekinuto kada je njegov brat Ladislav sa svojim ljudima ubio Ulriha Celjskog u Beogradu. Ovom događaju je prethodilo to da je Ulrih s njemačkim plaćenicima došao u Ugarsku zahtijevati od Ladislava Hunyadija predaju ugarskih kraljevskih tvrđava njegovom »štićeniku« kralju Ladislavu V., zapravo njemu, i time bi postao najmoćniji u Hrvatsko-Ugarskoj Kraljevini. Mladi kralj i on su došli u Beograd pregovarati s Hunyadijevima, ali su Ladislav i Szilágyi spriječili ulazak njemačkih plaćenika u tvrđavu, i u žestokoj svađi koja je izbila familijari Ladislava Hunyadija su ubili celjskog grofa. Prestrašeni kralj je obećao da se neće svetiti zbog ubojstva svog strica, i Ladislava je postavio na mjesto kapetana Ugarske.

 

Kraljevstvo ponovno bez kralja

 

Kralj Ladislav V. nije održao svoje obećanje, 1457. godine namamio je braću Hunyadi u Budim, gdje ih je zatočio. Ladislavu je suđeno zbog ubistva Celjskog i glava mu je odrubljena, no kralj, bojeći se reakcije prije svega Mihálya Szilágyija i drugih pristaša Hunyadijevih, među njima Ivana Viteza od Sredne, koji je tada bio varadinski biskup, »bježeći« u Prag sa sobom je poveo Matiju Hunyadija, kao svojevrsnog taoca. Živjeli su u dvorcu Juraja Podjebratskog. No, mladi bolešljivi kralj je sljedeće godine umro. Zli jezici su govorili da ga je otrovao Podjebradski, koga je češko plemstvo kasnije izabralo za kralja. Sve ukazuje na to da je kralj najvjerojatnije umro od leukemije. S njime je izumrla tzv. Albertova grana Habsburgovaca, i Fridrih III. iz tzv. Lipotve grane je naslijedio austrijski prijestol. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo je ponovno bilo bez vladara. Sljedeće, 1458. godine u siječnju u Budimu prikupljeni svjetovni i crkveni velikodostojnici izabrali su mlađeg sina Jánosa Hunyadija Matiju za hrvatsko-ugarskog kralja. Juraj Podjebradski je pristao da ga »pusti kući« pod uvjetom da se zaruči s njegovom kćeri Katarinom. Posljednji »veliki vladar« zajedničke kraljevine Matias rex je u veljači iste godine u nedostatku krune simbolički sjeo na tron u Budimu. Kako je još bio maloljetan, na pet godina izabran je Mihály Szilágyi za gubernatora, da vodi poslove kraljevine. Glavni savjetnik mladom kralju je postao njegov učitelj varadinski biskup Ivan Vitez od Sredne. Tada se još nije znalo u kom će pravcu krenuti Hrvatsko-Ugarska Kraljevina, ali smrću Đurađa Brankovića njegovi srijemski gradovi Slankamen i Zemun ponovno će postati vlasništvo mladog kralja, osim Iloka i Kupinova.