Arhiv tekstova

Ovih dana bilo je više susreta. Predavalo se, slušalo, komentiralo i razgovaralo. Jednom riječju, bilo je korisno i potrebno. Međutim, nakon svega radi zaključka susretanja kao i doživljaja, ispričao bih dvije priče. Negdje sam ih čitao ovih dana. 

PAZITI NA JEZIK: Prva je o poznatom grčkom piscu Ezopu. On je svojom vanjštinom bio ružan ali je bio pametan. Jednoga mu dana gospodar reče: Ezope, sutra mi moraš pripremiti ručak od najljepše stvari koja postoji na ovomu svijetu! Ezop je uzeo jezik, skuhao ga i poslužio svoga gospo­dara. Odmah ga je upitao: – Zašto si mi skuhao ovaj jezik?  Zato jer si mi ti naredio da skuham i pripremim najbolju stvar koja postoji na ovomu svijetu. – Zar je jezik, prema tvomu mišljenju, najbolja stvar na svijetu? – Je, jer jezik služi da se njime kaže istina, da se drugome izrekne ohrabrenje, utjeha i dobri savjet. Gospodar je priznao da njegov rob ima pravo. – Sutra ćeš mi za objed pripremiti najgoru stvar na svijetu! Ezop je sutradan uzeo jedan drugi jezik, skuhao ga i pripremio gospodaru. – Ponovno jezik? Zar nije, prema tvomu mišljenju, jučer bio najbolja stvar na svijetu? – Da, ali može postati najgora stvar na ovomu svijetu. To je kada jezik vrijeđa, kada svjedoči lažno, kada zlo savjetuje ili uvodi u toliko grješnih prigoda. Prva pouka: U susretima i Razgovoru smo iskusili koliko je jezik najbolja stvar na svijetu. Sreća, uspjeli smo izbjeći opasnost da je on i najgora stvar na svijetu. Pazili smo na svoj jezik. Bilo je dobro i korisno. Bilo bi još bolje da nad našim glavama nije lebdjela svaki čas opasnost da se zaboravimo, te iskusimo i onu lošu stranu jezika koja je inače prisutna i svatko od nas ima iskustvo kako je gorko.

ZAJEDNIČKA BAŠTINA: Jedan događaj se zbio nedavno u Švicarskoj. U jedno­mu express restoranu, samoposluživanju ili kako ga god zvali, neka je gospođa uzela posudicu s juhom i uputila se prema jednomu od slobodnih stolova. Sjeti se da je zaboravi­la žlicu. Na stol stavi posudicu i vrati se uzeti žlicu. Kada se vratila, iznenađenje! Jedan je crnac sjeo nasuprot nje i njezine juhe. On je imao žlicu i mirno je jeo juhu. – Hm! Zar mi je i ovo trebalo!? – mislila je u sebi. – Čini mi se da je miran. To mu lice odaje, a i meni se tako čini. Ulju­dan je. Bolje mi je da se pomirim i sve okrenem na dobro. ­Tako razmišljajući sjedne nasuprot njega, povuče posudu prema sredini stola k sebi s obveznim: – Oprostite! ­Crnac nije ni odgovorio nego se samo široko osmjehnuo. I gospođa poče jesti. No, crnac uljudno malo povuče posudu prema sebi i nastavi jesti. To je učinio tako polako i uljudno da je gospođa dopustila da posuda-tanjur ostane na sredini stola. Razoružao ju je svojim ponašanjem. Dapače, počela je u sebi smišljati lijepa pitanja za njega, pogotovo što se tiče njegove šutljivosti. Završili su s juhom. Crnac ustade i daje joj znak da bude mirna i da se ne miče. Malo potom vrati se s posudom pečenih krumpirića i stavi ih na sredinu stola. I s krumpirićima bilo je kao i s juhom. Ponovno je ustao i otišao, jer je njegov objed završio. Pozdravio je bijelu gospođu s osmijehom i zahvalom. Gospođa je također završila jelo. Došla se k sebi od izne­nađenja, te tražeći rukom svoju torbicu, koju je objesila o stolicu, ali torbice nije bilo... Netko ju je odnio!? – Ma, je li moguće? Je li istina?.. To znači onaj crnac...!? ­ Počela je udarati i vikati da trče za njim i da ga presretnu, da ga zaustave. Dok je tako bila izvan sebe i bezglavo se okretala, ugledala je svoju torbicu o naslonu jedne stolice, dva reda iza mjesta na koje je poslije sjela, a na stolu je još bila posudica s juhom, iz koje se više nije dizala para, jer se ohladila, a žlice još nije bilo, jer je njezina vlasnica zalutala. U jednomu trenutku bilo joj je sve jasno što se dogodilo. Afrikanac nije došao pojesti njezinu juhu. Ona je pogriješila stol i otišla jesti i juhu i krumpiriće onoga crnoga gospodina. On nju nije ni za što optužio. Druga pouka: Baština koju imamo je zajednička. Stol za kojim sjedimo je zajednički. Dobra koja nam je Bog podario su zajednička. Isključivo od naše duhovnosti i uljudnosti ovisi hoćemo li dijeliti bogatstvo baštine zajedno i tako održavati život, hoćemo li ostati za istim stolom i tako svjedočiti ljubav? Svakom se može dogoditi da svoju »torbicu« negdje drugdje ostavi, ali će je naći kada pogleda očima ljubavi. Davno je zapisao apostol Pavao da ljubav sve podnosi, sve prašta, svemu se nada i ljubav nikad ne prestaje. Taj isti Apostol tvrdi da će nestati i vjera i ufanje, a ostat će ljubav. Čini mi se da naši susreti i razgovori imaju budućnost samo onda ako među nama ostane ljubav. Ona pobjeđuje, pa i danas. Poruka ovih susreta i tjedna u kom se sada nalazimo – tjedan molitve za jedinstvo kršćana – jasno poručuje: život je moguć u razgovoru i istini s ljubavlju.                                            

g