Arhiv tekstova

Mlada spisateljica Andrea Pisac (Kutina, 1975.) svoje opredjeljenje za književnost najavila je vrlo rano. Već sa šesnaest godina osvojila je nagradu za internacionalnu kratku priču u časopisu »Current«. Odluku je potvrdila 2001. kada je objavila kratku zbirku priča »Odsuće«, kao nagradu za pobjedu na natječaju Studentskog centra za najbolju debitantsku knjigu. Trenutno istražuje antropologiju književnosti i piše doktorat na sveučilištu u Londonu i, naravno, piše – na hrvatskom i engleskom. 

Kada se na hrvatskoj književnoj sceni pojavi neko novo žensko ime, često smo je skloni uspoređivati s već postojećim spisateljicama. Rezultat toga obično je svrstavanje na onu stranu literarne pozornice koja je određena za tzv. žensko pismo, kao da je sama ženskost već dovoljan razlog da netko piše kao i sve ostale pripadnice njezina spola. U slučaju autorice  koja nam u knjizi Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem nudi na čitanje svojih dvanaest priča, to nikako ne bismo mogli učiniti.

NADASVE SVOJA: Olako svrstavanje ne dolazi u obzir iz nekoliko razloga. Niti njezino prezime kao da ne dopušta naglašavanje spola uz oblik u muškom rodu, tražeći da autoricu ponajprije promatramo kao pisca, a ne nekog tko bi piše na ženski način. Naravno, ukoliko se o takvom pisanju uopće može govoriti a da se ne pobuni zdrav razum koji nam govori da književnost može biti samo dobra  ili loša, a ne muška ili ženska. 

Svrstavanje nije moguće niti stoga što se ovom knjigom Andrea Pisac predstavlja kao nadasve svoja, ostavljajući na bijelom papiru tragove kakve samo ona može. Ti su tragovi ponekad ravni i odrješiti, ponekad naglašeno strastveni ili blago erotizirani, ali uvijek se u konačnici zbijaju u gusto tkivo teksta koje valja pozorno iščitati.

INTIMNA MOTRIŠTA: Andra Pisac piše o malim stvarima zaogrnutim u plašt velikih emocija. U njezinim pričama ima mjesta tek za nekoliko likova, nipošto za velike događaje. Zaustavljeni životni prizori koje ona stavlja pod lupu teško da bi mogli izmijeniti svijet, ali itekako mogu uzdrmati svemire u kojima se za opstanak bore vlastita intimna motrišta. Najveće se drame ionako zbivaju u samim likovima, nalazeći ishodište u onom što nije vidljivo svakome. Stvarnost izvanjskog svijeta priprosta je i nezanimljiva jer ju može vidjeti svatko te joj ne treba još i znatiželja pisca. Dobro to zna autorica pa joj je za dobru priču dovoljno samo dvoje – Ona i On. Osjetljivo oko uporno će ih vrebati i čekati trenutak kada će do kraja ogoljeti svoje postojanje. Dogodit će se to onda kada ih ljubav uzme pod svoje, pretvarajući sve ostalo u blijedu sliku tobožnjeg života.

Pravi punokrvni život prostrujat će tek kada Dvoje budu sami jedno naspram drugog, zaboravljajući sve banalnosti što se inače pretenciozno zovu životom. U situacijama kada padaju sve maske i kada nema ničeg u što bi se mogla preinačiti prava istina o onom što im se događa, Andrea Pisac dolazi na svoje. U ime svojih likova ona pita i odgovara, pati i likuje, traži i pronalazi istinu kakvu samo rijetki uspijevaju pronaći. Zbog upornosti i snage kojom to čini, ali nadasve zbog čvrste vjere u pobjedu onog što jedino pobijediti može, naša spisateljica zaslužuje posebno priznanje. 

DVOJE KAO JEDNO: Pisac iz njezina prezimena nalazi svoju potvrdu u stvaralačkom postupku, u izbrušenim rečenicama i osjećaju za detalje. Dvoje u njezinom rukopisu uglavnom su jedno, isprepleteni i povezani u čvorove strasti i (ne)ispunjenih želja. No, u nekim će pričama načiniti ustupak i podariti slobodu spisateljici u sebi. Ženski će se dio para nekim čudom tada osamostaliti i nakratko krenuti svojim putem u pričama »Zaposlena«, »Netko mora biti žena u ovoj kući« ili »Odustajanje od sebe«, ali će zato povratak na put koji je spisateljica zacrtala u ostalim pričama biti još uvjerljiviji. 

Priča po kojoj je dobila naslov čitava ova zbirka, zacijelo će čitatelje navesti na razmišljanje više no i jedna druga. Možda će i zastrašiti njezina prijetnja vremenom koji treba ispuniti prije kraja, ali pažljivi »štioci« zasigurno će promišljati drukčije. I mnogi će se složiti kako bi podnaslov knjige mogla ukrasiti jedna druga priča – »Nema afrodizijaka do usam-ljenosti«. Ljubav kao nesavladiva sila, čežnja i strast, istina kojom smo nagrađeni poput junaka oživljenih perom mlade spisateljice, dobit će u tom svjetlu neko sasvim drugo značenje.

g