Arhiv tekstova

Nakon što su početkom prošloga tjedna bar polovicu vremena ‘ulupali’ na ‘divan u prazno’ (jer nije bilo mjerodavnih za slušanje), članovi odbora za poljoprivredu i zaštitu životnog okoliša u Skupštini Srbije počastili su prisutne možda manje atraktivnom, ali time još vrednijom pričom o zdravstvenom stanju poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. 

Uvodničar ove teme bio je nitko drugi do Vladica Banić iz Uprave za državno zemljište, kojemu je Ministarstvo poljoprivrede prethodno namijenilo ulogu žrtvenog janjeta u kasnije okončanoj sagi o programu državnog zemljišta u Subotici.

 

Smanjenje plodnosti zemljišta

 

Navodeći kako koristi podatke istraživanja novosadskog Instituta za ratarstvo i povrtlarstvo i beogradskog Instituta za zemljište iz 2009. Banić je, kao diplomirani inženjer poljoprivrede za meliorizaciju zemljišta, svoje izlaganje počeo ohrabrujućim rezultatima. Riječ je o tome da su rezultati pokazali da je – iako u koncentracijama postoje razlike u odnosu na Vojvodinu – prisustvo osam teških metala u poljoprivrednom zemljištu Srbije manje u odnosu na dopuštenu razinu. Takvu opću sliku zdravlja zemljišta u Srbiji ne narušavaju ni povećane koncentracije bakra i nikla, uglavnom u vinogradarskim rajonima Vojvodine kao posljedica uporabe plavog kamena, ili pak olova uz ceste diljem zemlje, »nastalog« uslijed prevelike količine ispušnih plinova. Sve ostalo: živa, kadmij, cink, krom, pa čak i arzen, uglavnom je ispod graničnih vrijednosti.

Kada se, međutim, pogledaju i drugi aspekti koji, posredno ili neposredno, utječu na onečišćenje zemljišta, razloga za veliko zadovoljstvo ipak nema. Banić, recimo, kaže kako su rezultati pokazali da je, uglavnom u Srbiji, kiselog zemljišta skoro 1.200.000 hektara! Razlog je za to, kaže on, prevelika uporaba mineralnih (uglavnom dušičnih) gnojiva. S druge strane, Vojvodina problem ima s preko 230.000 hektara zaslanjenog zemljišta, što je također uzročnik njegove smanjene plodnosti. Ništa bolje, niti u Srbiji niti u Vojvodini, nije niti kada je riječ o unosu organskih tvari. Banić navodi kako je salinizacija tla manje posljedica klimatskih prilika (kao što je to slučaj s poljoprivredno razvijenim zemljama), a mnogo više neredovitog unosa organskih tvari, prirodnog gnojiva, prije svih. Degradaciji poljoprivrednog zemljišta u oba dijela države u značajnoj mjeri pridonosi i spaljivanje žetvenih ostataka, jer se na taj način gube mnoge značajne tvari, poput neophodnih minerala (primjerice dušika, fosfora i kalija). Osim toga, na smanjenje plodnosti zemljišta utječu i erozivni procesi (bez obzira je li riječ o vodnoj ili eolskoj), koji sve češće nastaju kao posljedica klimatskih promjena. Po riječima Banića, erozivnim procesima različitih intenziteta – koji mogu dovesti i do trajnog gubitka plodnosti – zahvaćeno je čak 80 posto poljoprivrednog zemljišta u Srbiji!

 

Crne ekološke točke 

 

Na žalost, lista faktora koji utječu na degradaciju i smanjenje plodnosti poljoprivrednog zemljišta nastavlja se i sve većom uporabom zaštitnih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i različitim oblicima površinskih kopova, bez obzira je li riječ o površinskoj eksploataciji ugljena, pijeska ili šljunka. Izravna posljedica korištenja tih »pozajmišta« je potpuni gubitak poljoprivrednog zemljišta uz nastanak tzv. deposolija kao crnih ekoloških točaka na pedološkoj karti Srbije. Primjera radi, Banić kaže kako je samo zbog površinskih kopova EPS-a do sada izgubljeno preko 12.000 hektara, a tendencija gubitka na godišnjoj razini ubuduće se kreće preko 200 hektara.

Kao mjere za očuvanje ovakvog zemljišta, Banić je naveo potrebu uvođenja nove tehnologije iskopa ugljena, pri čemu bi površinski sloj, odnosno humus, bio vraćen na mjesto iskopa nakon završetka radova. Uostalom, to je, kaže on, mjera koju od Srbije traži i Europska Unija. Osim toga, u drugim slučajevima, kao što su tzv. pepelišta ili pak erozijom ugroženo zemljište, kao mjera zaštite uvodi se rekultivacija deponija, odnosno sadnja trave na tim mjestima ili njihovo pošumljavanje. To isto, tvrdi Banić, potrebno je i u slučajevima onečišćenja tla pokraj cesta, kako bi se smanjila koncentracija olova.

Uz napomenu da su za različite oblike uništenja ili onečišćenja poljoprivrednog zemljišta dužni brinuti sami korisnici tzv. pozajmišta, Banić je svoje izlaganje zaključio riječima kako je, uz već navedene mjere, potrebno uvesti stalni monitoring poljoprivrednog zemljišta koji će biti usklađen s regulativom EU, a kojega će mnogo savjesnije provoditi inspektori Ministarstva poljoprivrede, zaduženi za zemljište.