Arhiv tekstova

Prošlo je vrijeme Božića. Još samo par dana pa je iza nas jedan proslavljen Božić. Pitam se kakav je trag ostavio na nama? To je uvijek blagdan kojim bi trebalo posvetiti i nadahnuti cijelu obitelj. Pripremajući ovaj članak, sjetio sam se jedne davne homilije pape Pavla VI. kada je 1966. kao prvi Petrov nasljednik, nakon apostola Petra, boravio u Svetoj Zemlji. Tada se zaustavio u Nazaretu samo par sati i u kući Marije i Josipa (koja je danas crkva) izgovorio ove riječi: »Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo ‘gledati’, ‘slušati’, misliti i potpuno ‘upoznati’ koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno možda i naučimo pomalo ga nasljedovati. 

NAZARETSKA ŠKOLA: Ovdje zapravo shvaćamo način i put kojim lako može­mo upoznati tko je Krist. Ovdje osobito razumijemo koliko treba cijeniti ono što se odnosi na njegov boravak među nama, a to nekako uključuju: mjesta, vreme­na, običaji, govor, sveti obredi, napokon sve čime se Isus služio da se očituje svijetu. Ovdje sve ima glas, sve ima značenje. Doista, ovdje, u ovoj školi uviđamo zašto se mora održavati duhovna stega ako netko želi slijediti nauk evanđelja i biti Kristov učenik. O, kako bismo se rado htjeli povratiti u svoje djetinj­stvo i ponovno se povjeriti ovoj poniznoj a ujedno ta­ko uzvišenoj Nazaretskoj školi. O, kako bismo žarko željeli obnoviti svoje nastojanje da stječemo pravo ži­votno znanje, uz Mariju, i razumijevanje božanskih is­tina. Ali ovdje smo se zaustavili samo kao hodočasnici i pri­siljeni smo odreći se te želje, jer razabiremo da se na ovom svijetu ne može nikada potpuno dovršiti rad oko upoznavanja evanđelja. Nećemo ipak otići, a da iz Nazareta ne uputimo na brzu ruku i, kao usput, nekoli­ko kratkih pripomena. Nazaret nas najprije uči ‘šutjeti’. O, kad bi u nama ojača­la cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, juriša toli­ko povika, galame i vike. O, nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi – spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, mo­litva koju u tajnosti vidi samo Bog. Osim toga, ovdje upoznajemo ‘domaći način života’. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obite­lji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti, neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku. Ovdje napokon upoznajemo ‘obvezu rada’. O, Nazaretu, o kućo drvodjelčeva Sina, želimo najradije baš ovdje shvatiti i proslaviti, doduše strogi, ali otkupiteljski za­kon ljudskog rada. Ovdje želimo tako obnoviti dosto­janstvo rada da to svi doznaju. U ovoj kući želimo podsjetiti i na to da rad ne može biti sam sebi svrhom, nego da svoju slobodu i vrijednost prima ne samo, štono se kaže, iz gospodarske važnosti, nego i zato što nas upravlja prema divnome cilju. Odavde napokon želimo pozdraviti radnike cijelog svi­jeta i pokazati im veliki uzor – njihova božanskog Brata, Krista našega Gospodina, glasonošu svih njiho­vih opravdanih težnji.« Toliko Papa. 

OBITELJ – MJESTO ŠUTNJE I MOLITVE: Podsjetimo se prvo na njegovu tvrdnju da je obitelj mjesto »šutnje«. Kakve šutnje? Ponajprije takve da naučimo slušati jedan drugoga – saslušati jedan drugoga. Ako hoćemo obnovu obiteljskog života, onda se članovi obitelji moraju susretati, zaustaviti, prepoznavati, poštovati i znati čuti jedan drugoga. To »čuti« znači zašutjeti pred svojim i isključivo vlastitim interesima i osluhnuti potrebe onoga koji je možda toga časa od nas u težoj situaciji. Kada će se naše obitelji vratiti slušanju, a u šutnji o samom sebi? Kada će prestati rečenica koja počinje sa »ja«? 

Drugi princip koji je Papa spomenuo je škola mo-litve. Molitva je susret s Bogom. Obnova obiteljskog života počinje u času kada se nađemo zajedno oko iste nakane pred našim Bogom. Nema kršćanske obitelji bez kršćanske molitve. U središtu Nazaretske obitelji bio je Krist. U središtu kršćanske obitelji je isto Krist kojega prepoznajemo u svakom članu obitelji. I u našim obiteljima je majka Marija, otac Josip, a djeca Isus. To mogu postati samo onda ako se u tim imenima prepoznaju i identificiraju u molitvi. Nema susreta ni »škole« bez molitve. 

Konačno, pitanje rada. Sjećam se riječi kardinala Vinka Puljića izgovorenih na Bunariću 2000. godine, kada je među ostalim uzviknuo: »Nemojte svoju djecu učiti radu, mazite ih i zaštićujte ih pa ćete odgojiti sebi neprijatelje, neradnike i neodgovorne ljude…«. Ako dijete u obitelji ne zna cijeniti pošteni rad kao suradnju s Bogom, nikad neće postati odgovorno, a naš je svijet već previše pun neodgovornih ljudi. I malo dijete mora znati svoje dužnosti rada, da zna poštovati svoja prava i biti odgovorno za svoj život. Dakle, obitelj je škola slušanja, molitve, rada i zajedništva u kojemu nastaje svijet »malene sreće« koja je jedina sposobna preobraziti svijet. Ako počnemo sutra, a ne danas, već je kasno.       

             g