Arhiv tekstova

Kroz svoju riječ Bog nam se objavljuje kao milosrdan i pun ljubavi za čovjeka, čak i onda kada mu čovjek okrene leđa. Da njegovo milosrđe i ljubav nemaju granice i da za svakog  grešnika ima nade najbolje nam pokazuju Isusove prispodobe koje pred nas stavlja evanđeoski odlomak dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu (Lk 15, 1-32).

 

Ljubav za grešnika

Odnos između Boga i čovjeka od trenutka pada u grijeh obilježen je čovjekovim lutanjem i udaljavanjem od Boga te Božjim traganjem za čovjekom i patnjom što ga je čovjek napustio. Bog pati što čovjek umjesto njega odabire razne vrste idola, vlastite želje i užitke, robovanje materijalizmu. Prvo čitanje iz Knjige Izlaska (Izl 32, 7-11.1-14) slika je čovjekovog okretanja idolima te se u prvi mah čini da će u Bogu prevladati gnjev zbog toga. Čini se da će Bog reagirati onako kako bi reagirao čovjek kada je iznevjeren. No, na Mojsijevu molbu i podsjećanje na sva obećanja i djela koja je Bog učinio za svoj narod, u Bogu ipak pobjeđuju ljubav i milosrđe. Jer, njegovo milosrđe i ljubav veći su od ljudskog bezakonja te on ostaje čovjeku vjeran unatoč čovjekovoj nevjernosti. Ali, Bog pati zbog čovjekove nevjernosti, zbog toga što se čovjek od njega udaljava. Zato ga traži, ide mu ususret. U prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, čovjek je taj koji je izgubljen, koji je odlutao, a Bog je onaj koji odlučno kreće u potragu. Isus, koji se druži s carinicima i grešnicima te tako na sebe navlači netrpeljivost od strane farizeja i pismoznanaca, je taj Bog koji traži izgubljenog čovjeka. I kroz svaku propovijed svećenika koji poziva na obraćenje i vraćanje Bogu, zove sam Gospodin, jer mu je stalo do svakog.

 

Milosrdni Otac

Najupečatljivija slika odnosa Boga i čovjeka grešnika je Isusova prispodoba o izgubljenom sinu. Lik oca lik je Boga koji ljubi svoje dijete, čovjeka, ali poštuje njegovu slobodu i njegov izbor. Bog Otac ne želi nikoga prisiljavati da ostane uz njega. Dao je čovjeku slobodnu volju kojom sam može odabrati život s Bogom ili bez njega. Poput oca iz prispodobe Bog s tugom gleda kako svojom voljom čovjek izabire život bez njega i udaljava se, sa zabludom da će mu tako biti bolje i ljepše. No, čovjek bez Boga ne može i kad-tad se pokaže da je izbor »okrenuti Bogu leđa« bio pogrešan. Otac ne kori sina zbog njegovog odlaska, iako taj odlazak proizlazi iz nezahvalnosti. Na nezahvalnost on ne odgovara istom mjerom, nego mu ostavlja otvorena vrata i čeka njegov povratak. Sin vrlo brzo uviđa da je pogriješio. Težio je za slobodom, a postao je rob, kao i svaki čovjek koji traži slobodu od Boga pa upadne u ropstvo grijeha. Zato se sin iskreno kaje i želi se opet vratiti svome ocu. 

Otac ga dočekuje radosno, trči mu u susret. Stavlja na njega novu odjeću i obuću, daje mu prsten i tako pokazuje da ga prima natrag kao svog sina. Isto tako raširenih ruku Bog dočekuje svakog raskajanog grešnika i prihvaća ga kao svog sina. Njegova radost izvire iz njegove bezuvjetne i bezgranične ljubavi za svakog čovjeka. Kod Oca svatko ima još jednu priliku, ali da bi je dobio potrebno mu je raskajano srce i odluka da će se promijeniti.

U prispodobi se pojavljuje i drugi sin koji se ne raduje povratku svog brata, nego je ljubomoran što mu otac s toliko veselja priređuje gozbu. Iako se u prvi mah čini da je ovaj sin dobar i pozitivan, ipak to baš i nije tako. On ne osjeća radost zbog povratka svoga brata niti radost zbog toga što mu je otac, koji je do tada patio, sada opet radostan. On osjeća ljubomoru i zavist što otac pokazuje ljubav prema bratu. Njegov ostanak uz oca bio je vođen interesom i mišlju da mu je tako bolje i korisnije. Ljubav je tu imala manju važnost, jer da je bio vođen samo ljubavlju i on bi se sa svojim ocem radovao. On se smatrao pravednikom u odnosu na brata te mu se sada cijela situacija čini nepravednom. Tako se ponašaju svi koje misle da nisu ništa sagriješili, da su stalno uz Boga i da od njega zaslužuju nagradu. Ali, zapravo je njihov odnos prema Bogu površan, uz njega su jer misle da im je tako bolje i da će od toga imati koristi, a u srcu im nedostaje ljubavi. Stoga im nedostaje ljubavi i prihvaćanja i za one koji su se obratili i koji se žele vratiti Bogu i Crkvi, kao i žalosti zbog onih koji još uvijek lutaju i svojim načinom života žaloste Boga Oca. I takav površan odnos prema Bogu, odnos koji zadovoljava samo formu, bez dubokih osjećaja, također žalosti Boga i potrebna mu je korjenita promjena.