Arhiv tekstova

Đurađ Branković je, iako službeno despot Srbije, spadao među najznačajnije ličnosti Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva sredinom XV. stoljeća, jer je zapravo bio vazal tog kraljevstva. Njegov je sin skoro postao kralj, a preko kćerke je bio u srodstvu s najmoćnijom hrvatskom obitelji, sa Celjskijevima. Posjedovao je ogromne posjede u Ugarskoj i gradove u Srijemu. Njegov »rapsodični« odnos s Ivanom Hunyadijem uveliko će odrediti sudbinu južne Ugarske, a time i Srijema.

 

Pogibija hrvatsko-ugarskog kralja u borbi s Turcima

 

Ohrabren pobjedama Hunjadija protiv Turaka, kralj Vladislav I. je na inzistiranje papskog izaslanika, legata kardinala Cesarinija, u proljeće 1444. godine obećao da će povesti borbu za »iskorjenjivanje Turaka« s Balkana. Papa je počeo pregovore za opremanje flote koja bi bila u stanju zatvoriti Dardanele, da onemogući prebacivanje turske Anadolijske armije u pomoć europskoj tzv. Rumelijskoj armiji. Bizantski car, Đurađ Branković i albanski Skender beg (Đorđe Kastrioti) bili su dio ove planirane koalicije. Turski sultan Murat II. budući da je imao probleme u samoj Turskoj, nije se želio boriti na dvjema frontama, te je pozvao svog punca Brankovića na pregovore. (Mara, Brankovićeva kćerka, bila je Muratova žena, a dva sina su bili taoci kod njega). Dogovorili su se da Branković uvjeri Hunyadija da ne napadne Tursku, da zaključe primirje s kraljem Vladislavom, a za posredovanje vratit će Brankoviću Srbiju i dvojicu sinova, i platit će i danak hrvatsko-ugarskom kralju. Branković je pak ponudio Hunjadiju svoje posjede u Ugarskoj (i gradove Srijema) ako prihvati ovaj sporazum. Mirovni ugovor je u ime hrvatsko-ugarskog kralja, svečano se prisegnuvši, prihvatio Hunyadi. Kardinal Cesarini je izjavio da »zakletva dana poganinu« nije važeća, i dalje je inzistirao na tome da se Turci napadnu, obećavši Hunjadiju da će postati kralj Bugarske ako povede napad. Lijepo zamišljena koalicija se raspala, jer odgovarajuća papska flota nije opremljena, Đurađ Branković, koji je povratio svoje posjede u Srbiji, nije se priključio pohodu, a bojeći se odmazde spriječio je i trupe Skender bega da prelaze njegov teritorij. Murat je riješio probleme u Maloj Aziji, bez problema je prebacio svoje trupe u Bugarsku i pokraj Varne u studenome 1444. godine nadmoćna turska vojska je ponovno pobijedila kršćansku vojsku. U ovoj je bici poginuo mladi kralj Vladislav I. a Hunyadi se spasio bježeći preko Vlaške, gdje ga je tadašnji vojvoda Drakul (rumunjski Vlad Tepeš) uhitio tražeći otkup, ali hrvatsko-ugarski palatin-nador ga je »uvjerio prijetnjama« i on je pustio svog zatočenika.

 

Kraljevina bez kralja, Hunyadi postaje »upravitelj« zemlje      

 

Kraljevina je imala i drugog okrunjenog kralja, Ladislava V., koji je imao tek pet godina, i zajedno s krunom sv. Stjepana bio u »gostima« kod Fridriha III. Dvojica vojvoda – Hunyadi i Nikola Iločki – tajno su se sporazumjeli s Fridrihom III. da će se u zamjenu nad vlašću u Ugarskoj odreći Ladislava i svete krune. Njima se pridružio i Branković, koji je u međuvremenu sredio svoje odnose s Hunyadijem, tako da mu je prepustio dio svojih posjeda u Ugarskoj, ali je zadržao srijemske gradove. Ovaj savez, tada zvan »liga«, sporazumio se da će kralja birati iz redova ugarskog plemstva. Suprostavljenu ligu je vodio Ulrih Celjski, koji je nakon smrti Matka Talocija zauzeo Zagrebačku biskupiju, preostale hrvatske primorske utvrde u okolini Vrane, i proglasio sebe banom Slavonije, praktički bio je vladar hrvatskog dijela kraljevstva. Ugarski je sabor u ime Ladislava V. 1446. godine Hunyadija proglasio upraviteljem (regni gubernator) Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Budući da je vladao u ime malodobnog kralja, odmah su mu odredili i okvire u kojemu može vladati. Najvišu vlast su praktički obnašali baroni i visoki svećenici, bez njihova odobrenja Hunyadi nije mogao poduzeti nikakvu akciju, čak ni protiv turske opasnosti.