Arhiv tekstova

Predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić rođen je 1963. godine u Janjevu na Kosovu, gdje je završio osnovnu školu. Nakon srednjoškolske naobrazbe u Prištini otišao je studirati u Zagreb, već tijekom studija politologije novinarstvo mu je »ušlo u krv« i zauvijek postalo dio njegova profesionalnog usmjerenja. Ovaj je diplomirani politolog već gotovo četvrt stoljeća sportski novinar renomiranog hrvatskog dnevnika »Večernji list«, a iznimno je aktivan u organizaciji koja štiti prava hrvatskih novinara.

HR: Kako su izgledali vaši novinarski počeci koji će, kako će vrijeme pokazati, trajno obilježiti budući profesionalni izbor?

Prve novinske tekstove sam počeo objavljivati u »Studentskom listu« i »Poletu«, a surađivao sam i na tada tek pokrenutom Radiju 101. Od 1987. godine, nešto prije Univerzijade u Zagrebu počeo sam surađivati u Večernjem listu, gdje sam od 1990. godine stalno uposlen radeći u sportskoj redakciji.

HR: Što je utjecalo na budući profesionalni odabir i zašto baš sportsko novinarstvo?

Još sam se kao klinac već htio baviti novinarstvom, ne znajući uopće postoji li kakva škola za ovu profesiju i kakav je obrazovni put, ali volio sam sport i nas nekoliko prijatelja smo se okupljali u mojoj šupi i glumili kao da prenosimo važne sportske događaje i utakmice. Tada su bili popularni Ivo Tomić, Jura Dodig, Marko Marković, Petar Lazović i drugi, i svaki od nas bi dobio ulogu jednog od njih i mi bismo insinuirali tadašnju sportsku radijsku emisiju »Vrijeme sporta i razonode«, uskakajući jedan drugome u riječ s događanjima na našim izmišljenim susretima koje smo prenosili. Tako je dječja igra kasnije postala moje zanimanje, ali sam se opredijelio za pisano, a ne radijsko novinarstvo.

HR: Mnogi su se sportski novinari u mladosti bavili nekim od sportova koji su im u profesiji kasnije postali specijalnost. Koji je bio vaš omiljeni sport?

Kod mene to nije slučaj, jer se nisam ozbiljnije bavio niti jednim sportom izuzev igranja nogometa i malo treniranja odbojke u »Metalcu«.

HR: Je li to bio razlog što novinarski staž u Večernjem listu niste odmah striktno započeli u sportskoj rubrici?

U Večernjaku postoji tradicija da mladi novinari započinju isprva s radom u Gradskoj rubrici, pa sam i ja morao proći taj put iako sam odmah želio startati s radom u Sportskoj rubrici. Tako mi je novinarski početak bio pomalo naporan, jer sam morao prvo  odraditi obveze u Gradskoj, a potom i one u Sportskoj rubrici jer sam to želio.

HR: Kako danas s ove vremenske distance, na kojoj su godine provedene uz profesionalno praćenje sporta, gledate na osobni izbor profesije?

Kada sam započinjao bavljenje sportskim novinarstvom mislio sam  kako se nikada neću zasititi profesijom koju sam odabrao, možda bi tako i bilo da tijekom proteklih godina nije bilo brojnih promjena poput tranzicije, privatizacije medija, dolaska novog vlasnika, ukidanja određenih tradicija i drugih čimbenika koji su neumitno utjecali na moj današnji stav glede profesionalnog novinarstva. Ljudi koji se duže bave ovim poslom različito se osjećaju povodom svega toga i kod nekih je to jače izraženo, kod nekih manje, neki pak odustaju, dok se neki bore za svoja prava. Mnoge su mi kolege govorile kako na posao dolaze s grčem u želucu i mnogi su iskoristili prvu ukazanu priliku i pobjegli u druge profesije, ali ja sam eto ostao, djelom i zato što sam se u međuvremenu i sindikalno angažirao, postao prvo predsjednik sindikata u Večernjem listu, pa predsjednik Sindikata novinara Hrvatske na kojem se mjestu i danas nalazim.

HR: Profesionalni sport i veliki novac uveli su pomalo drugačiji pristup načinu praćenja određenih sportskih događaja i pomalo omalovažavajuće situacije kada je slabo plaćeni novinar često, pod svaku cijenu, u neugodnoj ulozi traženja izjave od skupo plaćenog sportaša. Je li teško biti stvarni vox populi i kako gledate kao čelnik novinarskog sindikata na ovakve pojave?

Moram kazati kako je sve to vrlo kompleksna tema koja bi tražila daleko duže razmatranje glede toga koliko su i sami novinari krivi što im se tako nešto dogodilo. Ukoliko postoji omalovažavanje, držim kako su novinari krivi za tako nešto, jer se nisu držali nekih temeljnih principa svoje profesije. Odličan primjer je bio slučaj Mamić, kada je nakon jednog njegovog ispada Zbor sportskih novinara pozvao na bojkot ovog sportskog dužnosnika, ali ništa se od toga nije dogodilo i sve je to ispalo pomalo naivno.  Dapače, novinari su i dalje tamo išli, po cijenu i ozbiljnije jezikove juhe. S druge strane tranizicija i promjene koje je ona donijela uvjetovale su okolnost da je novinar postao potrošna, slabo plaćena roba, dok su sportaši postali još bolje plaćeni. Zbog toga je došlo do velikog raskoraka i mi smo u odnosu na sportaše u podređenijoj poziciji, ponajprije zbog tog egzistencijalnog disbalansa. Ipak, bez obzira na sve i dalje mislim kako je sport plemenita djelatnost, gdje su sportaši u prosjeku mnogo iskreniji i pošteniji od sugovornika u drugim društvenim sferama.

HR: Može li se danas u Hrvatskoj pristojno živjeti od novinarske profesije?

Uzmemo li crtu koja razgraničava tzv. pristojan, normalan život i onaj koji to nije, onda novinarstvo u prosjeku definitivno spada ispod te crte. Dakle, to je postala manje poželjna profesija, jer se ne može živjeti baš pristojno, ili je to recimo na rubu pristojnosti, no opet nisu ni svi novinari u jednakom položaju i postoje određene razlike. Stalni zaposlenici na HRT-u ili jačim medijskim kućama su ipak u boljem položaju, ako nemaju neki veći kredit i od svojih osobnih primanja mogu pristojnije živjeti, a kako je tek onima koji također imaju kredite, a pritom nemaju stalni i sigurni  izvor prihoda? Nažalost, većina potpada u ovu drugu skupinu, a krediti su sastavni dio načina življenja i mnogi svoju egzistenciju nisu mogli niti planirati bez podizanja kredita koji su se u Hrvatskoj naveliko nudili i nude se i danas, ali su plaće smanjene dok su rate ostale iste ili čak i povećane.

HR: Što je po vašem mišljenju najveći problem današnjeg bavljenja novinarskom profesijom?

Privatiziranjem medija i željom novih vlasnika za izvlačenjem što većeg profita, smanjivanjem broja zaposlenika, novinari su danas primorani raditi mnogo više za manju plaću, a prečesto je slučaj da jedan novinar radi posao koji su u prošlosti radile tri osobe.

HR: Dovodi li konstantni pritisak tržišta na promjene u pisanju, i otvaranje pitanja što je uopće esencija pojedinog novinskog teksta, stvarne ili marketinško - propagandne vrijednosti?

To je stalna borba novinara da se izbore za prave profesionalne vrijednosti, i nekih drugih, njihovih vlasnika i urednika, koji ih usmjeravaju u drugom smjeru – smjeru komercijalizacije kroz tekstove o sponzorima i oglašivačima. Toga je bilo i prije, no sada je mnogo žešće. Postoje novinarske institucije, poput vijeća časti, koje se bave ovim problemom i nastoje odvojiti žito od kukolja. Ali to ostaje i dalje latentan problem.

HR: Ipak, na koncu, sportsko je novinarstvo prekrasna profesija koja pruža mogućnosti putovanja diljem svijeta i doživljaja velikih sportskih događaja iz prve ruke, u neposrednoj blizini i kontaktu s  poznatim sportašima.

Bilo je zbilja atraktivnih putovanja, posjetio sam zemlje koje možda ne bih da nije sportskog novinarstva. S tenisačima sam bio u Zimbabweu, Indiji, s vaterpolistima u Kuvajtu, tri puta sam bio u Australiji, u Brazilu, a izvještavao sam i s Olimpijade u Pekingu. Sportsko novinarstvo je zbilja lijepa profesija, pa tko voli...

HR: Vratimo se još za trenutak u onu vašu šupu i dječju igru sportskog novinarstva. Je li se san ispunio ili...?

Vjerujte ni sam nekada ne znam. Jesam li dobro postupio izabravši novinarstvo, ili da sam poput mojih Janjevaca otišao putem biznisa. Još uvijek mislim i iskreno vjerujem kako je ta ljubav prema novinarstvu bila toliko jaka i nisam joj mogao odoljeti.