Arhiv tekstova

Banjalučki biskup Franjo Komarica jedan je od najglasnijih zagovornika mira i suživota u BiH te je bio i nominiran za Nobelovu nagradu za mir. 

Godinama upozorava i ukazuje na nepravdu koja se dogodila hrvatskom narodu na području Banjalučke biskupije. Biskup Komarica također je jedan od najzaslužnijih za dolazak pokojnog pape Ivana Pavla II. u BiH. U razgovoru za Hrvatsku riječ govori o lošem povratku, obespravljenosti Hrvata te svojoj borbi da se svakom čovjeku vrate i osiguraju njegova prava. 

 

HR: Vi ste jedan od najvećih zagovornika pravde, istine i mira, već godinama ukazujete na nepravdu koja se dogodila Hrvatima tog područja. Povratak je i danas loš, no ima pomaka. Kako gledate na činjenicu da se mali broj izbjeglih vratio na svoja ognjišta?

I kao čovjek i kao kršćanin i kao biskup Katoličke crkve u hrvatskom narodu, koji je u mom banjalučkom kraju i cijeloj BiH daleko najstariji, smatrao sam svojom dužnošću biti vjerodostojan, napose kad je u pitanju neupitna objavljena Božja istina o Bogu, Stvoritelju svakog čovjeka i o čovjeku kao bogolikom stvorenju. Samo Bog ima pravo na čovjeka kao svoju svojinu. Čovjek to pravo nema i ne smije se praviti nikakvim »bogom« kad je u pitanju i on i drugi čovjek. Svaki čovjek ima od Boga dobiveno pravo na svoje rodno mjesto i nitko mu, nikoji političar, to pravo ne smije oduzeti. A ja sam bio prisiljen biti svjedokom preziranja Boga, pa onda i čovjeka, od strane mnogih mojih sugrađana i suvremenika. Morao sam ustati u obranu Božje časti i Božjih prava, kako bih ukazao na pogažena i obespravljena čovjeka u mom rodnom gradu, kraju, domovini, ali i u susjedstvu. Smatrao sam svojom dužnošću sve učiniti što mi je bilo moguće da istina, pravda, pa tako i praštanje i pomirenje te pravedni i trajni mir vladaju među ovdašnjim ljudima i narodima. Iako, ljudski gledano, takav stav nije bio ni izdaleka podržan, ja ga ne kanim mijenjati, jer bih postao izdajicom i istine i pravde i čovjekoljublja. Smatram svojom dužnošću i ubuduće ostati vjerodostojan, bez obzira koliko ću od koga biti shvaćen ili podržan. Svatko pokazuje svoje lice, lijepo – humano ili ružno – nehumano. Čvrsto vjerujem da će na kraju istina i pravda, ljubav i dobrota, poštenje i čestitost prokrčiti sebi put u budućnost; sve što je tome protivno prije ili kasnije se urušava, postaje ruševina, nesreća, nema budućnosti. Iako sam potomak stare banjalučke hrvatske obitelji, smatram svojom dužnošću ukazivati na nepravde ne samo prema domaćim Hrvatima nego i prema svakom čovjeku iz svakog naroda. Pravo na identitet, na rodno mjesto, na domovinu nije pravo samo Hrvata, nego univerzalno pravo svakog čovjeka. 

Ali, ako je činjenica, a nažalost jest, da su ovdašnji Hrvati i u zadnjem ratu 90-ih godina prošlog stoljeća kao i tijekom II. svjetskog rata i poraća, kao katolici procentualno najviše nastradali, onda me ta činjenica zadužuje da za te obespravljene i pogažene ljude neumorno upotrebljavam sve svoje sile uma i srca, bez obzira tko me razumio i podržao, a tko me zbog toga omalovažavao, prezirao ili mi stvarao razne barijere ili poteškoće. Za Hrvate, kao domicilni narod u banjalučkom kraju, u Bosanskoj krajini, u Posavini, odnosno BiH, pitanje svih pitanja je upravo njihov povratak i mogućnost njihova opstanka u svom rodnom kraju, na svojoj djedovini. Ali, to je također i pitanje budućnosti države BiH, koje bez Hrvata ne može biti u ovakvom obliku i u ovim granicama. Domaći Hrvati su bili presudni da je danas BiH međunarodno priznata zemlja. To znaju svi političari i domaći i strani koji se bave BiH. Tragično je i duboko nepravedno da se upravo domaćim Hrvatima i država i međunarodna zajednica, tj. najutjecajnije države, ovako nehumano osvećuju za njihovu povijesnu, konstruktivnu ulogu u stvaranju suvremene države BiH. Kako je poznato 67 posto Hrvata je protjerano i izbjeglo tijekom rata. Do sada, tj. nakon punih 12 godina od prestanka rata u BiH, samo se oko 13 posto vratilo i ostalo u svojim rodnim mjestima. Na području RS-a od 220.000 prije rata sada je samo oko 13.500 Hrvata, dakle, nešto više od 5 posto predratnog broja. Među njima je jedva 4.000 povratnika. To nikako ne može biti normalno ni za jednog ozbiljnog političara, ni za jednog intelektualca, ni za jednog humanog čovjeka, pa niti za biskupa. Za tu poraznu činjenicu glavnu odgovornost (iako ne isključivu) snose domaći političari svih garnitura i oni koji su ih u potvrđivanju etničkog čišćenja cijelo ovo vrijeme podržavali. 

HR: Mnoga hrvatska ognjišta su i danas porušena i zapuštena. Tek iz godine u godinu dođu kako bi bili nazočni obljetnicama i misnim slavljima. Kako Hrvate vratiti na ta područja i imaju li oni uopće uvjete za povratak?

Hrvati Bosne (ne Hercegovine) svoju ljubav prema vlastitom narodu, svojoj Crkvi i domovini su platili najvećom cijenom svoga biološkog iskorjenjivanja od strane zakona jačega, koji je ovdje na snazi posebno posljednjih 15 godina, a i zbog činjenice da nisu imali u svojim vlastitim redovima dovoljno mudrih, odlučnih i iskrenih političkih vođa. Političari Hrvati iz Hercegovine i Hrvatske su se poglavito brinuli za svoja područja i bilo im je više stalo da se koji prognani Hrvat iz Bosne zadrži kod njih, a ne da se vrati, iako je i pri tome učinjeno jako mnogo kardinalnih pogrešaka te su mnogi prognanici stigli do – Kanade, Amerike, Švedske. Ovdašnji Hrvati su, nažalost, prisiljeni ponašati se kao pilići bez kvočke. Sami su nejaki da sebi osiguraju budućnost na svojoj očevini i djedovini, pa su je prisiljeni prodavati u bescjenje i živjeti bez prava na svoje rodno mjesto, na svoju najveću vrijednost, odnosno na ono što im kao dio njihova identiteta piše u osobnoj iskaznici. Susreo sam tisuće takvih duševnih nesretnika koji sebe smatraju bijelim robljem, jer nemaju ono što normalni ljudi imaju: pravo na slobodan život na svome, sa svojima. Poznato je da nitko i nikada bez tuge ne napušta svoj rodni kraj! Kad se samo sjetim koliki je bio broj prognanika koji su odmah nakon rata, još 1996. i 1997., pokušavali poput »kokoši« ući u svoj »kokošinjac« tj. vratiti se u svoj stan ili na ruševine svoga doma, ali »lisice« kojima su međunarodni »lovci« dozvolili da izvrše masakr u »kokošinjcu« i protjeraju »kokoši«, nisu dozvoljavale kokošima povratak! Nije bilo, a ni danas nema nužne političke, ni pravne ni materijalne pomoći domaćih političara – čast izuzetcima! – za povratak i ostanak svima onima koji to žele. Nema još uvijek nikakve razrađene strategije za povratak Hrvata. Znadem za veliki broj direktnog opstruiranja tog povratka od strane predstavnika UNHCR-a, EU-a, OCSE-a, koji ne samo da nisu predviđali za bosanske Hrvate nikakav novac iz višegodišnjeg programa za povratak, a što su učinili za Bošnjake i Srbe, nego su i direktno sprečavali ostvarivanje već ugovorenih projekata zajedničkog povratka u jedno ili drugo selo. Kada smo uz pomoć biskupijskog Caritasa i naših prijatelja iz inozemstva uspjeli obnoviti određeni broj kuća i štala u nekim našim selima, ljudi se nisu mogli vratiti i ostati u tim kućama, jer općinske vlasti nisu htjele dovesti struju, ni popraviti put, ni dovesti vodu, a da o autobusu, o ambulanti ili o crkvi niti ne govorim. Pred sobom imam aktualne službene podatke o »zaprimljenim zahtjevima za povratak Hrvata u RS«. U 19 općina traži 2.369 obitelji s 8.057 članova da se vrati. U Federaciju u 47 općina traži 3.888 obitelji s 14.993 članova da se vrate. Gdje i kod koga dobiti za njih pomoć za povratak i ostanak? Gdje je država ovih ljudi? Nažalost, nema je!

HR: Imate li podatke koliko se Hrvata nakon rata vratilo u područje Banjalučke biskupije te koliko ih je bilo na tom području prije rata?

Ne mogu vam reći koliko točno katolika trenutno boravi na području moje biskupije, jer je jedan broj njih stalno u pokretu – odlazi ili dolazi. Ali mogu reći približan broj katolika, dok točan broj Hrvata nitko nema, jer od 1991. godine nije bilo popisa pučanstva u cijeloj BiH. Ima ozbiljnih analitičara koji ovu činjenicu ozbiljno dovode u vezu sa sprečavanjem izlaska istine o nestajanju jednog autohtonog, konstitutivnog naroda iz BiH, tj. hrvatskog naroda. Ovdašnji su Hrvati najvećim dijelom katolici, a ima i nekoliko stotina katolika koji nisu Hrvati, kao što su: Česi, Slovenci, Talijani, Poljaci, Nijemci. Na području moje biskupije je prije rata bilo oko 120.000 katolika. Sada, 12 godina nakon rata ih ima oko 38.000, ogromnom većinom u onom dijelu biskupije – to je 1/3 mojih župa – koje se nalaze u Federaciji. Na području RS-a od 73.000 prije rata, sada je oko 6.500. Dakle, vratilo se tek oko 2 posto protjeranih katolika moje biskupije, uglavnom na području Federacije. Na području RS sada je manje katolika nego na kraju 1995., jer su mnogi stariji, koji su ostali do kraja rata, u međuvremenu pomrli. Tužno i ružno! Šteta i sramota – kako za koga! Vidimo da se žrtvu i dalje kažnjava, a zločincu se aplaudira i nagrađuje ga se.

HR: U svojim nastojanjima da osigurate siguran život Hrvatima na području RS-a jeste li naišli na razumijevanje i pomoć hrvatskih političara u BiH? 

Ima li ikojega biskupa, vladike ili muftije ne samo u BiH nego i u susjednim državama, koji je zadužen da u svojoj funkciji kao vjerski poglavar osigurava siguran život svojih vjernika? To ne može biti niti moja zadaća, jer to jednostavno prelazi moje kompetencije, jer nisam ni ministar, ni sudac, ni policajac, ni političar. Kao čovjek dužan sam pomoći svim ovim nabrojenima da što savjesnije obavljaju svoj posao u društvenoj zajednici gdje su zaposleni. Tako je i s političkim dužnosnicima, pa i onima iz redova hrvatskog naroda u BiH. Ovi porazni podaci o sadašnjem stanju ovdašnjih Hrvata, koje sam ranije naveo, a koji se nažalost ne mogu zanijekati, govore dovoljno i o utjecaju i o volji dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih političara u državnim ili općinskim institucijama BiH. Samo tuga i jad, kao plod njihova gledanja na vlastite interese i interese njihovih stranačkih naredbodavaca. Sudbina naroda im je, čini se, zadnja briga, ako je uopće ikakva briga. 

HR: Konačno je potpisan Osnovni ugovor između BiH i Vatikana. Koliko je taj dokument značajan za Crkvu, ali i za katolike u BiH?

Uistinu, ne možemo dovoljno zahvaliti Svetoj Stolici, posebno papama Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI., za izuzetnu trajnu skrb za nas katolike, ali i za druge stanovnike ove napaćene zemlje. Svakako je i ovaj dokument jedan od dragocjenih plodova te skrbi. Valja odati priznanje i svima onima među domaćim političarima i drugim utjecajnim pojedincima koji su konačno omogućili da dođe do potpisivanja ovako vrijednog međunarodnog ugovora. On će biti uzorak za potpisivanje sličnih ugovora s drugim crkvama, odnosno vjerskim zajednicama u našoj multireligijskoj zemlji. 

Očekujemo što prije početak rada mješovite komisije na izradi drugih provedbenih akata, kako bi Ugovor mogao i u praksi zaživ-jeti. Nema nikakve sumnje da za katolike BiH dolaze bolji dani i da, unatoč dramatičnom ozračju u kojem se nalazimo, utemeljena nada za bolje sutra svakim danom je jača i vidljivija. Treba i moliti i raditi, treba i trpjeti i nadati se jer je to bilo i jest svojstveno Crkvi i svim njenim članovima. 

HR: Dosta se razgovara o reformama Ustava, i novi krug pregovora trebao bi uskoro početi. Podržavate li prijedlog ustroja države koji je predložila Biskupska konferencija BiH ili smatrate da bi neki drugi model bio bolje rješenje?  

I manje upućenom je poznato, a pogotovo onima koji »drmaju« narodima i svijetom da ovako glupo uređene države, kao što je naša BiH, nema nigdje u Europi. Više je nego očito da su građani ove zemlje taoci nejedinstva, nepoštenja, neodlučnosti i nehumanosti onih koji imaju najviše utjecaja kod malih naroda i država, pogotovo gdje nema izgrađenog civilnog društva  i demokratske svijesti i odgovornosti. Kao građanin ove zemlje, rođen u njoj i živeći u njoj, smatrao sam i smatram svojom dužnošću konstruktivno upozoravati na sve negativnosti, sprečavati ih i poticati konstruktivna rješenja i mjere. Roditelji su me, a i Crkva, učili da poštujem zakonitu vlast, ali i da od vlasti očekujem da poštuje mene. Ja boljeg rješenja ne znam za ovu zemlju od onoga koje sam ponudio zajedno s braćom u biskupstvu. Bolje rješenje za sve ljude i narode ove zemlje do sada nitko nije ponudio. Uostalom, neka država bude uređena kako god želi biti, ali mora poštovati svoje stanovnike. Gdje je današnjoj državi BiH preko milijun njezinih žitelja? Protjerani su – u ime države! Strašno! Kad je predsjednik mjesne zajednice došao istjerati moju, sada već pokojnu, staricu majku iz naše roditeljske kuće, jer da je »ovo Velika Srbija« majka je odgovorila: »Što me briga, ja sam Velika Srbija. Ovo je moja kuća u kojoj sam ja 66 godina i u kojoj sam rodila 11-ero djece. Jadna je to država koja ljude tjera iz njihovih vlastitih kuća. Kad sam se rodila ovdje je bila Austrija. Države dolaze i odlaze, a mi ostajemo«. Ima li ovako mudrom stavu itko išta pametnije nadodati? Ja nemam!

g