Arhiv tekstova

Djevičanska bjelina zimskog pokrivača ljubomorno čuva dragulje razasute po obroncima Fruške gore. Na samo sat vožnje udaljena od Novog Sada, bivša partizanska sela kao da spavaju dubokim, zimskim snom, a istodobno i kao da nas vraćaju u život iz nekih davnih vremena. Prolazeći pored Divoša, ne možemo se ne sjetiti mladih dana i povijesnih pripovijesti o partizanskim bazama i bolnicama. 

Ulazeći u Staru Bingulu čovjeku se oko otima za prvom partizanskom školom, koja i danas u svoja njedra prima malobrojne učenike. Središtem sela dominira zapuštena zgrada nekadašnjeg Omladinskog doma, iza kojega su, s dvorišne strane, dograđene omalene prostorije Mjesne zajednice i Mjesnoga ureda. Ovo omaleno selo broji 190 žitelja, smještenih u 45 kućanstava, koje tvore tri ulice. Zadnja pošta im je 5 km udaljeni Divoš, a pod ingerencijom su i ambulante u ovom selu. 

SELO NA RUBU: U Staroj Binguli postoji jedna jedina prodavaonica mješovite robe, u kojoj se odvija i sav seoski društveni život. Listonoša iz Divoša dolazi jedanput na tjedan, a najčešće svu poštu, koja je, doduše i jako rijetka,  ostavi u prodavaonici. Područna škola je smještena u zgradi stare partizanske škole. I sam izgled ove građevine sukladan je njezinim godinama. Vanjski zidovi zasigurno već dugo nisu vidjeli vapno, a prozori su poduprti opekama, kako ne bi ispali iz ležišta. U sirotinjskoj, ali urednoj učionici, od starinskog namještaja i učila odudara računalo, donacija estradne zvijezde Seke Aleksić. Zajedničku nastavu pohađa sedmero učenika od prvog do četvrtog razreda. Crkvene službe u selu nema, ne postoje ni katolička ni pravoslavna crkva, samo zajednička zvonara, koja je u kritičnom stanju. Za njezin popravak potrebno je, po predračunu, cca 2.000 eura, koje, objektivno, žitelji nisu u stanju sami osigurati. Osnovni izvor prihoda za žitelje Stare Bingule je individualna poljoprivreda i to: stočarstvo, ratarstvo, povrtlarstvo i voćarstvo, a kako je ova grana gospodarstva u zadnje vrijeme na izuzetno niskoj razini, tako je i kvaliteta života ovih ljudi jako loša. Krupnih proizvođača u selu nema, uostalom, katastarska općina broji svega oko 800 hektara obradivog zemljišta. Veliki problem žitelja je i vodoopskrba. 

Seoski vodovod ne postoji, u selu nema niti jedne javne česme, većina kućanstava ima vlastite zdence, a kraj sela protječe potok, iz kojega se uzima voda za pranje i napajanje stoke. Problemi nastaju u sušnim godinama, kad zna presušiti i većina zdenaca, a i potok. Velike probleme žiteljima predstavljaju i loše telefonske veze i skoro nikakav TV-signal. Predstavnike pokrajinskoga Tajništva za propise, upravu i nacionalne manjine, zamjenicu tajnika Antoniju Čotu i savjetnika tajnika Miroslava Kuhajdu, dočekali su i podrobno informirali o stanju u selu predsjednik Skupštine MZ i šef Mjesnog ureda Josip Zavodski, tajnik MZ Emil Lazor i član Savjeta MZ Zlatko Tatljak. 

ZAJEDNIŠTVO: »Naš najveći problem je odlazak mlađeg dijela populacije. Svi bježe, možda i s pravom, u urbane sredine. Odu na izobrazbu, a poslije se uposle, zasnuju brak i, dakako, o povratku u selo niti ne razmišljaju. Ove godine nam se nije rodilo niti jedno dijete, zasnovane su dvije bračne zajednice, a umrlo je troje ljudi. Na svadbama i pokopima okupi se cijelo selo, svi smo jedni drugima u pomoći i u tuzi i u veselju. Podvajanja na nacionalnoj osnovi nema, a ratne strahote su nas, zahvaljujući udaljenosti od glavnih cesta, zaobišle. Takvom stilu života prilagodilo se, na naše veliko zadovoljstvo, i desetak izbjegličkih obitelji, koje su ovdje našle svoj novi dom«, rekao je Josip Zavodski. U Staroj Binguli od siječnja 2005. godine u službenoj je uporabi, pokraj srpskog, i hrvatski jezik, o čemu svjedoče pravilno napisane dvojezične ploče s nazivima ulica i ustanova. »Na posljednjem popisu od 190 žitelja 58 su Srbi, 55 Hrvati, 32 Slovaci, 23 Rusini, 6 Jugoslaveni, 3 Mađari i 13 ostali. Iznenadio sam se kad sam spoznao da smo prva seoska sredina u Vojvodini, koja je dobila hrvatski jezik u službenu uporabu. Kako vidite, imamo dvojezične natpise, a rabimo i dvojezične obrasce. Od hrvatskih prezimena, ovdje su najčešća: Poljakovići, Buđani i Barbelji. Naša je nesreća što smo jako mala sredina, tako da političarima baš i nismo zanimljivi. Doduše, poneki nas pred izbore i obiđe, slika se s nama, obeća nam rješenje naših najkrupnijih problema, a poslije izbora svi nas pozaboravljaju. Navest ću samo jedan, po meni najžalosniji primjer. Zbog velikog postotka starih i bolesnih osoba u našem selu nedavno smo tražili da nas bar jedanput na tjedan obiđu liječnik i sestra iz 5 km udaljenog Divoša – ni to nam nisu odobrili«, ogorčeno priča Emil Lazor. Ono malo mladih što je ostalo u selu, voljno je nešto uraditi i za svoj društveni život. »Vidite ovaj bivši Omladinski dom. U njemu se nekad okupljala mladež iz okolnih sela, održavali smo plesne večeri, imali smo knjižnicu s čitaonicom, a danas objekt propada. Tu nisu potrebna velika ulaganja, neka nam netko da materijal, mi ćemo sve uraditi dragovoljnim radom, jer imamo žarku želju da osposobimo prostor u kojemu bi se odvijao naš društveni život«, kaže Zlatko Tatljak. 

Dužnosnici pokrajinskog Tajn-ištva evidentirali su postojeće stanje i obećali domaćinima angažman u rješavanju bar dijela njihovih problema. »Danas viđeno snažno me se dojmilo. Nisam mogla ni pretpostaviti da nadomak Novog Sada postoji ovakva oaza života iz davno prošlih vremena. Kako je Stara Bingula višenacionalno mjesto, trebalo bi inicirati angažman svih nacionalnih vijeća i pokušati skupa riješiti bar najvitalnije probleme ovoga sela. Budućnost ovakvih sredina vidim u razvoju eko i etno turizma na ovim prostorima, jer u toj grani odista imaju što i ponuditi«, rekla je za naš list Antonija Čota.      

  g