Arhiv tekstova

Zagrepčanka Nina Kle-flin ugodna je sugovornica i veliki znalac u poslu koji voli i za koji se obrazovala. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (engleski jezik, književnost i fonetika) i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti (1988.), te je stekla zvanje diplomirane redateljice, smjer kazalište i radiofonija. Dobitnica je dviju prestižnih stipendija: stipendije američke vlade Fullbright za jednogodišnji rad na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu i stipendije američke vlade za istaknute kazališne umjetnike The American Theatre Grant. Kao slobodna umjetnica profesionalno se bavi redateljstvom u brojnim kazalištima diljem Hrvatske i u inozemstvu, a stekla je i posebnu zaslugu kao redateljica Kazališta slijepih s kojima je imala vrlo uspješnu turneju po Engleskoj. S kazališnom grupom Histrioni počela je raditi tijekom seminara »Stvaramo kazalište« i od tada ih svake godine posjećuje jedan do dva puta, kako bi zajednički radili na novim predstavama.

HR: Predstavite nam Ninu Kleflin iz vremena prije nego je kročila na stazu današnjega zanimanja.

To je bilo tako davno i ta osoba kao da više ne postoji. Čovjek se često osvrne na svoju prošlost, pa mu se čini da je taj život živio netko drugi. Već u srednjoj školi znala sam da će kazalište biti moje životno opredjeljenje. Tada sam se ozbiljno počela baviti kazališnim amaterizmom i sanjati da to postane i moja profesija. Možda je taj dio, vezan za jednu osobu iz moje mladosti, za čovjeka koji me je uputio u kazalište, a zvao se Darko Brdar i tada je bio redatelj u jednoj zagrebačkoj amaterskoj družini, najviše i utjecao na mene. 

HR: U vrijeme kada ste upisivali režiju nije bilo uobičajeno da se tim pozivom bavi žena. Kako je izgledao vaš upis na akademiju?

Nije to bio baš lak put. Bilo je jako malo žena u tom poslu i svi su me savjetovali da ga se okanem i da idem raditi nešto drugo. Roditelji, majka kemičarka i otac ekonomist, imali su druga očekivanja, nadali su se da ću odabrati neki konkretniji poziv, struku u kojoj će u punoj mjeri do izražaja doći moja rječitost i znanje jezika. Oni su me vidjeli u diplomaciji ili vanjskoj trgovini. Ja sam željela isključivo kazalište. U prvom pokušaju nisam prošla, pa sam godinu dana studirala na drugom fakultetu. Žalila sam za tim neuspjehom, ali sam se i dalje strastveno bavila kazališnim amaterizmom. U drugom pokušaju sam imala više sreće i upisala se u klasu Koste Spajića, jednog od najvećih hrvatskih redatelja svih vremena. Bilo nas je četvero u klasi. Bila je to jedna kreativna generacija, kreativna grupa, pa smo istodobno učili jako puno od Koste, ali smo odgajali i formirali i jedni druge. Stoga mislim da nije slučajno to što nas četvero i danas puno radimo.

HR: Za vaš upis iz drugog pokušaja vezana je i jedna anegdota. Hoćete li je podijeliti s čitateljima?

Kosta Spajić je naslutio tu moju veliku želju da upišem režiju, ali je nekako procijenio da moj karakter nije baš pogodan za redatelja. Vidio je da sam osoba koja se ne voli sukobljavati, konfrontirati, koja najviše toga želi riješiti mirnim putem, da ne kažem u rukavicama. Usprkos mojoj velikoj želji, procijenio je da bi mi taj posao bio mučan. Pozvao me je na stranu u času kad smo iščekivali rezultate i rekao »To nije za vas!«. Počela sam plakati, jer mi se to učinilo najgorom osudom na svijetu. On je na to samo rekao: »To je posao za poglavice, a ne za curice«. Kadgod bih osjetila koliko je ovaj posao tvrd orah, sjetila bih se tih njegovih proročkih riječi. U drugom me pokušaju opet pozvao na stranu i ponovio te svoje riječi, ali je dodao da su me ovoga puta primili, bojeći se da ne bih pokušala i treći put. 

HR: Tada ste praktički zagrizli, kako kazalištarci kažu, kruh sa sedam kora. Kakav je bio početak vaše redateljske karijere?

Po svršetku studija nisam se vezala za jedno kazalište, od stjecanja diplome do danas slobodna sam umjetnica. Niti jednoga dana u životu nisam imala neku zagarantiranu plaću. Mnogi moji kolege na neki način su se skrasili u kazališnim kućama, bilo kao redatelji, bilo kao dramaturzi, ravnatelji i tako zarađuju svoje plaće. Put za koji sam se opredijelila vrlo je izazovan, u početku je bilo, da tako kažem, vrlo »čupavo«, ali, kako sam stvarala ime posla je bilo sve više. Danas, iako sam vrlo opterećena, u principu ne odbijam poslove i probam uraditi sve što mogu. I režirala sam i vodila dramske skupine i pisala. Taj rad mi se isplatio, jedna dobra predstava otvarala bi mi vrata za drugu i neke kazališne kuće u kojima sam radila zvale bi me ponovno i tako sam nakon više godina rada primijetila da osrednjosti zapravo nema mjesta. Istodobno, sloboda koju mi daje takav način života i rada nezamjenljiva je. Nemam neku striktnu obvezu, nemam radno vrijeme, mogu biti u punom smislu te riječi umjetnica. Takav način rada donio mi je i sigurnost, jer sada već znam što ću raditi godinu-dvije unaprijed. 

HR: Po nekim evidencijama potpisali ste režiju stotinjak predstava. Gdje ste sve radili?

Režirala sam, praktički, u svim velikim kazališnim kućama u Hrvatskoj, a osim ovog, profesionalnog rada, puno vremena posvetila sam i amaterskim skupinama. Pomagala sam im i kao mentor, kao učitelj, odgojila sam mnoge generacije kazališnih družina. Godinama sam radila i s kazalištem slijepih, to sam smatrala nekakvim svojim poslanjem. Sada s njima rade neki drugi ljudi, povremene promjene u kazalištu su vrlo zdrave. Radila sam i druge poslove, od pisanja tekstova, dramatizacija, režija za radio, režija priredbi turističkoga tipa, do pravih, umjetničkih poslova u velikim kazališnim kućama. Zadnjih godina sam počela režirati i opere i mjuzikle, to je ono što najviše volim raditi. Sve u svemu, moj profesionalni put bio je dosta zabavan i zanimljiv. Dobitnica sam i  dviju prestižnih stipendija: stipendije američke vlade Fullbright za jednogodišnji rad na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu i stipendije američke vlade za istaknute kazališne umjetnike The American Theatre Grant. Osim u Americi, režirala sam i u Kanadi, BiH i Mađarskoj.

HR: Jedan dio vašega rada zadire i u oblast dramske pedagogije. Kako ste počeli s tim segmentom?

Određene radionice pedagoškog tipa vodila sam u više amaterskih skupina, godinama sam radila jednu permanentnu edukaciju sa slijepima. Prije dvanaest godina u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika počela sam voditi seminar »Stvaranje kazališta«, kojega je osmislila Nives Antoljak. Tu sam u punoj mjeri primijenila svoja stečena znanja i kombinacijom teoretskog i praktičnog dijela nastojimo polaznicima otkriti što više »tajni« vezanih uz rad kazalištaraca.

HR: Kroz vaš seminar prošlo je dosta amaterskih dramskih djelatnika iz svih dijelova svijeta. Kakvi su, po vašim spoznajama, bili efekti ovakve edukacije?

Koliko znam, rezultati su odlični. Ne bih sve pripisala sebi, nego i tim ljudima koji su dolazili zbog vlastitoga interesa i seminar bi ih samo učvrstio u njihovoj ideji i namjeri. Za svaku pohvalu su postignuća u Orašju, u Novom Travniku, gdje je Anto Bilić ne samo osnovao kazalište, nego je i izgradio kazališnu kuću. Odlično se radi i u družini »Histrion« u Torontu, oživio je rad u Makedoniji, započeo je rad među moliškim Hrvatima u Italiji. Na taj način seminar »Stvaranje kazališta« opravdava svoje postojanje.

HR: U radu amatera često dolazi do situacija da zbog nedostatka sredstava predstave koje se pripremaju i po pola godine, dožive svega nekoliko izvedbi. Kako preduprijediti ovu situaciju?

Trebalo bi razmotriti svaki slučaj zasebno. Na sreću, nije riječ o toliko krupnim novcima, da se to ne bi moglo riješiti. Imala sam takav slučaj. Dovela sam grupu iz Kanade na gostovanje u Hrvatsku i to je bilo vrlo skupo. Problem smo riješili kombinacijom traženja proračunskih sredstava i sponzora, ostalo se pokrilo iz ulaznica. Vani se to rješava organizacijom donatorskih večeri, nadam se da će uskoro takav način prikupljanja sredstava zaživjeti i kod nas. 

HR: Polaznici vaših seminara kroz sve ove godine bili su i pripadnici hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Kakva su vaša saznanja o njihovom radu?

Po informacijama o radu kazališnih skupina hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji mogu biti zadovoljna, ali, isto tako, uvijek postoji i prostor za pomak nabolje. Žao mi je što nisam bila u prilici osobno pogledati njihove predstave, nastojat ću to ispraviti ubuduće. Poanta ovoga seminara ustvari i jest razvijanje neke suradnje između društava polaznika, a te veze očito moramo malo bolje razvijati. Idealno bi bilo ukoliko bi ta suradnja omogućila više putovanja i više razmjena predstava. Tako bi mi u Hrvatskoj imali prilike vidjeti što rade pripadnici hrvatskog naroda koji žive izvan granica Hrvatske. 

HR: Treba li u radu ovih udruga u Vojvodini forsirati hrvatski standardni jezik, ili bi trebalo njegovati dijalekt, odnosno šokačku i bunjevačku ikavicu?

Ja se u ovim situacijama uvijek opredjeljujem za njegovanje dijalekta, koji ih i čini specifičnima i posebnima. To je ljepota koju se nikako ne bi smjelo izgubiti. Kazališna djelatnost je specifična, pa iako u Hrvatskoj imamo standardiziran jezik, činjenica je da ga danas gotovo nitko ne govori u privatnom životu. Nije slučajno da u hrvatskom kazalištu najbolje uspijevaju komedije rađene na dijalektima. Čak i u Zagrebu posežemo za autentičnom, urbanom kajkavicom, kako bismo prilagodili jezik scene publici za koju igramo. Tako predstava postaje živa, jer je autentična, jer je lokalna. Tim prije mislim da bi se u Vojvodini trebala njegovati bunjevačka i šokačka ikavica, jer joj prijeti velika opasnost od izumiranja. A upravo ta prekrasna, živopisna ikavica vojvođanske Hrvate čini posebnim i autentičnim. Možda bi bilo lukavo jedino popratne materijale uraditi na književnom jeziku i u njima objasniti da to autohtono narječje pripada korpusu hrvatskog jezika i da znamo u kom smo književnom standardu. Žao mi je ako političari forsiraju hrvatski standard nauštrb dijalekta, jer je živopisno narječje bogatstvo, koje bar na sceni ne treba zanemarivati.