Arhiv tekstova

 

Za vrijeme svog javnog djelovanja Isus je naviještao kraljevstvo Božje, a taj navještaj pratila su različita čudesa. Njegov nastup i njegov govor ljudima su bili neobični, jer s toliko autoriteta i na takav način još ni jedan prorok ni učitelj nije govorio. Njegovo javno djelovanje nikog nije ostavilo ravnodušnim. No, jedni su ga prihvaćali, poput učenika i velikog dijela naroda, dok su drugi bili protiv njega, kao farizeji i herodovci. Možemo se zapitati na kojoj strani bismo mi bili da smo živjeli u Isusovo vrijeme, na strani učenika ili farizeja.

 

Vjera i obraćenje

 

Teško se danas zamisliti u situaciji da, poput Isusovih suvremenika, moramo birati hoćemo li biti za njega ili protiv njega. Jer, kršćanstvo je duboko ukorijenjeno u našoj kulturi, gotovo smo svi kršteni još kao mala djeca te se toga događaja i ne sjećamo. Nekako je normalno priznati se kršćaninom tako da smo danas gotovo svi za Isusa, na njegovoj strani. Ali, priznati se kršćaninom, tj. onim koji nasljeduje Krista puno je dublje pitanje. Ono ne podrazumijeva samo izvanjsku formu obdržavanja kršćanskih propisa. To je pitanje vjere. Čak iako zastanemo i duboko se zamislimo, pa kažemo: Da, ja doista duboko vjerujem u Isusa Krista, put vjere tu tek počinje. 

Put vjere je put obraćenja, jer slijediti Krista znači odbaciti sve ono što me vodi na stranputice, što me od Krista udaljava, a to je grijeh. Obraćenje je trajan proces, traje do kraja našeg život. Ono mora biti svakodnevno, jer naša grešna narav svaki dan pada u grijeh iz kojeg možemo izaći obraćenjem. Međutim, obraćenja nema bez poniznog vapaja Bogu da nam se smiluje. Ponizni vapaj događa se u molitvi. Molitva je preduvjet obraćenja te mu prethodi. Ali je, isto tako, i posljedica, odnosno plod obraćenja. Ona je iskreni vapaj Bogu da se smiluje raskajanom grešniku, ali je i razgovor s Bogom s kojim je ponovo uspostavljen dijalog, prekinut padom u grijeh. Bez molitve nema obraćenja, kao ni molitve bez neprestanog obraćanja.

 

Tko je Isus u mom životu?

 

Isusovo javno djelovanje  nametalo je  pitanje njegovim sunarodnjacima: Tko je ovaj čovjek? U jednom trenutku Isus želi čuti što o njemu misli narod, a osobito njegovi učenici, zato on pita prvo: »Što govori svijet, tko sam ja?« (Lk 9,18), a zatim: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Lk 9,20). Ovo pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Isus pita i danas svakoga od nas. Svi mi u Isusa vjerujemo po onome što su drugi pričali, poučavali nas i na nas prenosili što su i sami primili. Počeli smo vjerovati po onome što smo čuli da drugi o njemu govore. Međutim, ne možemo vjerovati samo na temelju onog što su nam drugi o Isusu govorili, moramo se jednom zapitati: Tko je Isus za mene, tko je on u mom životu? Mi ne možemo živjeti od tuđe vjere. Ona nam može samo biti poticaj i smjerokaz. Nije dovoljno da netko drugi prepozna u Isusu Spasitelja. Ja ga moram prepoznati kao Spasitelja da bi i mene spasio.

Vjera ne znači samo ono naučeno, niti je iskorak razuma u područje koje ne može dokučiti. Ona je povjerenje. Vjerovati u Krista znači istodobno prepoznati u njemu osobu na koju možemo računati, kojoj vjerujemo, u koju smo sigurni. Kada tako počnemo doživljavati Krista, moći ćemo odgovoriti na pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Bez takvog odnosa prema njemu ostajemo na razini onog što kažu drugi. Kada u svom životu počnemo računati na Krista, na njega se oslanjati i s njim živjeti svaki svoj dan, tek tada ćemo moći, poput Petra, sigurno uskliknuti: »Ti si Krist – Pomazanik Božji« (Lk 9, 20).

 

Prihvatiti križ

 

Nakon Petrove ispovijesti vjere slijedi Isusov navještaj muke i uskrsnuća, a onda Isus poručuje: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom« (Lk 9, 23). Ove riječi o nošenju križa bile su upućene najprije apostolima, koji su nakon Isusove smrti radi vjere mnogo pretrpjeli i život izgubili. Tako je bilo i s mnogim kršćanima prvih kršćanskih vremena. Za Isusom se ide samo jednim putem, onim na kojem se mora nositi križ. Svaki drugi put koji je lakši zapravo je stranputica. 

Svaki čovjek je u svom životu suočen s nekim oblikom patnje, ima svoj križ. Bog nam nikada neće dati veći križ od onog kojeg možemo ponijeti. Na nama je samo da ga prihvatimo ili ne. Križ možemo pobijediti samo ako ga prigrlimo, isto kao što je Isus svoj pobijedio time što je na njemu umro.