Sigismundov poraz kod Nikapolja u Bugarskoj bio je dokaz da čak i ujedinjena europska vojska teško može zaustaviti prodor Turaka, jer je njihov sustav regrutiranja i organiziranja vojske bio suvremeniji u odnosu na tadašnje europske kraljevine. Stožer vojske su činili janičari (tur. jeni-čeri = nova vojska), to je zapravo bila profesionalna – plaćenička pješadijska armija koja je brojila od 15.000 do 20.000 vojnika i u svakom momentu je bila spremna za ratovanje. Drugi dio vojske su činili konjanici, zvani spahije, koji su u suštini bili turski feudalci, zemljoposjednici (spahiluk = feudalni posjed), koji su bili dužni na sultanov poziv kretati u bitke, radi očuvanja svog imanja i privilegija koje su dobivali od sultana. Naizgled isto kao u feudalnim zemljama Europe, a bitna je razlika bila da spahiluk nije bio nasljedna imovina. Nakon smrti spahije sve postaje ponovno sultanovo dobro, koje on sada može slobodno dijeliti drugim »zaslužnima« u bitkama. Drugi razlog uspjeha Turaka bio je, nazvali bismo to »nemoć ujedinjenja« malih balkanskih vlastodržaca pred turskim napadima, a vrijeme prije Kosovkog boja je pokazalo efikasnost takve suradnje.
Stefan Lazarević kod Nikapolja
Ujedinjena križarska armija bitku kod Nikapolja nije izgubila samo zbog nediscipline francuskih vitezova, koji su nesmotreno uletjeli među janičare i uglavnom izginuli. Drugi val kršćanskog napada, koji su vodile trupe s iskustvom u sukobima s Turcima uglavnom iz Sigismundove Hrvatsko-Ugarske Kraljevine, pritisnuo je Turke i oni su bili pred porazom, kada je u predvečerje sultan Bajazid u boj ubacio svoju pričuvu od 5 tisuća konjanika, koja je iznanadila s boka (ili s leđa, nebitno) kršćane, i Bajazidu su izvojevali konačnu pobjedu u bici. Te je pričuvne trupe predvodio knez Stefan Lazarević i to su bili njegovi vojnici. (Sada bi netko mogao pitati, zašto je to bitno za Srijem?!). Iz događaja koji su slijedili, itekako je ovo bitno. »Kao što je poznato, prvi srpski vladar, koji u XV. stoljeću dobiva despotsku titulu, bio je knez Stefan Lazarević. Već je rečeno kako je titulu dobio iz Carigrada, jer su je tada jedino bizantski carevi mogli dodjeljivati. To se dogodilo u veoma važnom momentu... poslije nestanka dinastije Nemanjića, poslije Kosovske bitke i prihvaćanja vazalskih odnosa prema Turcima. Bio je to trenutak kada je u bitci kod Angore 28. srpnja 1402. godine, u kojoj je kao vazal i sam Stefan sudjelovao, poražen sultan Bajazid, poslije čije je smrti došlo do slabljenja središnje vlasti i unutarnjih borbi u Otomanskom Carstvu.« Ostaci Bizantskog Carstva su tada još postojali, Konstantinapolj (Carigrad) i današnju Grčku Turci u to doba još nisu osvojili, glavna europska baza im je bio teritorij nekadašnjeg Bugarskog Carstva.
Stefan Lazarević postaje Žigmundov vazal
U bici kod Angore, sultan Bajazid je zarobljen i Timur-Lenk ga je pokazivao u kavezu, a njegova četiri sina počela su međusobnu borbu za vlast. Ovi su događaji na nekoliko godina otklonili tursku opasnost od Sigismundove kraljevine i on je počeo organizirati obranu od Turaka. Prije svega stvorio je »tampon zonu« od vazalnih država na Balkanu. Bile su to: Vlaška, Srbija i Bosna. Među prvima se nagodio sa Stefanom Lazarevićem (njegovo sudjelovanje kod Nikapolja je bilo zaboravljeno), on je postao Sigismundov vazal 1408. godine. Kralj je njegov »povratak u društvo kršćanskih vladara« honorirao velikim posjedima u Ugarskoj, među ostalima dobio je u (privremeno) vlasništvo kraljevske gradove u Srijemu: Slankamen, Zemun, Kupinovo i Srije- msku Mitrovicu. U današnjem Banatu dobio je Bečej, Bečkerek i Vršac, kao i Beograd i grad Golubac. Iste te godine Sigismund i njegova žena organiziraju novi viteški Zmajev red, u koji su primljeni najugledniji baruni iz Ugarske, Austrije, Hrvatske. Stefan Lazarević kao srpski despot isto je primljen u ovo društvo uglednika (osim kralja i kraljice, bilo ih je još 22). Član reda je je bio i Ivan Morović, mačvanski ban, čije je sjedište bilo u Moroviću. Despotu Lazareviću je ovaj vazalski odnos donio sigurnost, kralj je priznao njegovu vlast na teritoriju despotovine, u slučaju turskog napada pružao je vojnu podršku (npr. 1412. uz pomoć Ivana Morovića odnosi pobjedu nad Turcima). Zauzvrat prestali su pljačkaški upadi s teritorija despotovine i Srijem je bio dvadeset godina siguran jer nije pružao potporu bosanskim »pobunjenicima« protiv Sigismunda, koji je 1410.-11. postao i njemačko-rimski kralj i time najmoćniji vladar u Europi. Despot je tim vazalstvom postao dio »ujedinjene Europe« i svojoj je zemlji donio mir i prosperitet. Ugovorom u Tati 1426. godine svom rođaku Đurađu Brankoviću je osigurao nasljedsvo skoro svih donacija (na tlu Ugarske) koje je dobio od Sigismunda.
