Arhiv tekstova

Hrvatsko-ugarsko-poljski kralj Ludovik I. (Veliki) vladao je dugo, ravno 4 desetljeća, od 1342. do 1382. godine. Na tron je stupio sa šesnaest godina i njega su se sjećali kao »dobrog i pravednog kralja«, koji je poput svog oca vladao autoritativno. Rijetko je donosio zakone, a Ugarski zemaljski sabor sazvao je samo jednom, 1351. godine, poslije dva napuljska vojna pohoda sa sumnjivim rezultatima, ali zato s velikim materijalnim gubicima u novcu i ljudstvu. Cilj mu je bio odobrovoljiti »barone, velikodostojnike i sabor (sveukupno) plemstva«. Na ovom skupu potvrdio je »Zlatnu bulu« izdanu od kralja Andrije II. (II. András) kojim je priznato plemstvu »pravo otpora« u slučaju nepoštovanja zakona od strane vladara. Donesene su i druge odredbe »da se osigura sigurnost« stanovnika kraljevstva. Skoro istovremeno održavao se i prvi Hrvatski sabor. »Značenje je Ludovikove vlasti za Hrvatsku dvojako: za njegove vladavine ujedinjuju se hrvatske zemlje u jednoj (hrvatsko-ugarskoj) državi, dok kraljev centralizam onemogućuje hrvatske velikaše u njihovim oligarhijskim nastojanjima. Takav oblik Ludovikove vladavine nije oslabio poseban položaj Hrvatske unutar zajedničke države. Hrvatska ima dva bana, a politički i državni teritorij ujedinjen je u osobi hercega koji ima sva prava kralja, pa postavlja banove, saziva sabore, dijeli plemićke časti itd.« Naravno, privilegiji potvrđeni u Zlatnoj buli važili su i za hrvatsko plemstvo. U to doba Slavonija je bila u ustrojstvu Ugarske pa su zakoni Ludovika Prvog pospješili razvoj plemstva i gradova na tom području kraljevine.

 

Krupne promjene u Europi – dvojica pape, hereza

 

Na koncu vladavine Ludviga I. (Velikog) 1378. godine Zapadnoeuropska katolička crkva se podijelila na dva dijela. U povijesti se to naziva raskolom u Zapadnoj crkvi. Katolička crkva istovremeno je imala dvojicu pape - Urban VI. je stolovao u Avinjonu (jug Francuske, nekadašnji posed Anžuvinaca), drugi Koloman VII. u Rimu. Umjesto Laterana, Vatikan je postao sjedište pape. Bit sukoba nije tema ovog feljtona, ali rascjep unutar Katoličke crkve koji je izbio ranije (prvi put se papa »privremeno« odselio u Avinjon 1301 godine) dotle se proširio da su skoro u isto vrijeme u Europi postojala trojica pape: rimski Grgur VII., avinjonski Benedikt XIII. i treći izabran u Pisi Aleksandar V. Ovakva nesređena situacija unutar Katoličke crkve pogodovala je razvoju raznih hereza – prije svega husitizma. Ludovik I. (Veliki) se upravo borio protiv jedne od hereza - bogumilstva u Bosni. Iako mu je žena bila od roda Kotromanovića, kralj je imao mnogo problema u obuzdavanju hereze u ženinoj zemlji, koja nije bila novijeg datuma, jer tijekom XIII. stoljeća na inzistiranje pape Grgura IX. dominikanci su došli u Bosnu, gdje su »među krivovjercima u Bosni i Dalmaciji koji sebe nazivaju Slavonskom crkvom... propovijedanjem i raspravom uporno pobijali krivovjerje i na čudesan način postigli toliko, te su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini (katoličke) vjere.« S istim zadacima dolaze i franjevci za vrijeme pape Nikole IV. u Bosnu 1291. Franjevci će postati stožer Ludovika I. u borbi protiv bosanske hereze.

 

Turci u Europi  

 

Hrvatsko-ugarsko-poljski kralj Veliki Ludovik I. je bio na vrhuncu svoje moći kada su se na Balkanu u proljeće 1354. pojavile Osmanlije. Tada je, naime, sultan Murat I. zauzeo Galipolje, svoj prvi posjed u Europi. Osam godina kasnije je u njegove ruke pao i Drinapolj (Hadrianopolis, danas Edirne), koji je kasnije postao prvo europsko sjedište osmanlijske države. Konstantinopolj je »elegantno« zaobiđen, u turske ruke će pasti tek sredinom XV. st. Turci su vodili ratove s Bizantom, Bugarskom i Srbijom i sve više su se približavali Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. U bitki na Marici je 26. rujna 1371. godine Murat I. nanio težak poraz bugarsko-srpskoj vojsci. U boju je poginuo srpski kralj Vukašin, kao i njegov brat despot Uglješa. Područje južno od Kosova polja (turski: Gazimestan) palo je u ruke Osmanlija. Unatoč svim ovim osvajanjima i geopolitičkim promjenama, hrvatsko-ugarski kralj se nije previše bavio događanjima na jugu Europe, niti pak svojim balkanskim posjedima.