Arhiv tekstova

Kako je bogata porukama za život riječ Božja koju pred nas stavlja liturgija sedme vazmene nedjelje. S jedne strane imamo tekst iz Djela apostolskih koji govori o stradanju prvomučenika Stjepana (Dj 7, 55-60), a s druge strane imamo Isusovu oproštajnu molitvu (Iv 17, 20-26). I jedan i drugi svetopisamski odlomak jasno nas upućuju u zadatke kršćanskog načina života.

 

Primjer sv. Stjepana

 

Izvještaj o stradanju sv. Stjepana vrlo je kratak, ali jezgrovit. Nema opisa i detalja, ali saznajemo dvije ključne stvari: sv. Stjepan se duboko pouzdaje u Isusa i oprašta onima koji ga kamenuju. On na kraju svoga života zna da mučeništvo koje podnosi za Isusa neće biti uzaludno. I kao što je Isus s križa molio Oca da primi njegov Duh, Stjepan umirući to isto moli Isusa. Žrtvujući svoj život za Krista on postaje primjer i uzor vjernika koji ljubi svog Boga, ako je potrebno i po cijenu života. Takav nas primjer tjera da zastanemo i zamislimo se nad samima sobom i našem odnosu prema Kristu. Dogodi se često da zbog sitnih neugodnosti postupimo kao Petar koji je zanijekao Isusa. Zatajimo da smo njegovi nasljedovatelji jer nam se čini da je tako lakše i prijatnije. A sv. Stjepan i mnoštvo drugih mučenika iz povijesti Crkve svjedoče upravo suprotno – pravi kršćanin Isusa nikada neće zatajiti. Pa i sam Isus je rekao: »Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.« (Mt 10, 39) Nama svakako, u današnje vrijeme, ne prijeti smrt ako priznamo da smo Isusovi učenici. Ali, znaju se dogoditi neke manje neugodnosti, podsmijeh, čudan pogled… U usporedbi sa Stjepanovom žrtvom to nije ništa, ali ako hrabro priznajemo da smo Isusovi učenici i pritom prihvatimo sve te sitne neugodne događaje, u Isusovim očima to će vrijediti mnogo.

Sv. Stjepan nam pruža još jedan primjer. On poput Isusa moli za one koji mu oduzimaju život: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.« (Dj 7, 60) Tu se vidi da je on uistinu razumio Kristovu poruku i da je postao pravi Kristov nasljedovatelj. On oprašta svojim najvećim neprijateljima i opet nas navodi na promišljanje nad svojim postupcima. Kako se često pretvaramo u zlopamtila, kako nam je teško oprostiti kada netko dirne u naš ponos. I tada padamo na ispitu, jer se među mnoštvom onih koji jasno kažu da nisu Kristovi nasljedovatelji mi mnogo ne razlikujemo. A Isus kaže: »Vi ste svjetlost svijeta.« (Mt 5, 14) Jesmo li, ako se u ovom svijetu na razlikujemo mnogo od ostalih? Kako bismo uistinu bili svijetlost svijeta možda prvi korak može biti da počnemo praštati.

 

Isusova molitva za jedinstvo

 

Isusova molitva, koju nam donosi evanđelje sedme vazmene nedjelje, zapravo je njegov oproštaj od učenika pred muku i smrt. Opraštajući se od svojih učenika, on u obliku molitve iznosi ono što mu je najviše na srcu – jedinstvo onih koji ostaju u svijetu. Ova prekrasna molitva stapa u jedno sve slike koje opisuju jedinstvo Isusa i njegovih učenika: tu ponovno pred oči dolazi slika dobrog pastira koji daje svoj život za svoje ovce, ili slika trsa koji nosi mladice. Isus molitvom snažno naglašava potrebu jedinstva učenika i tako o Crkvi izriče ono najvažnije što se može reći. Osobito odzvanjaju njegove riječi: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene.« (Iv 17, 20) To jedinstvo je otajstvene naravi. Uzor i izvor mu je jedinstvo Oca i Sina, a može se ostvariti jedino kroz molitvu.

Već nam Novi zavjet svjedoči da je jedinstvo među Kristovim učenicima uvijek bilo na kušnji. A ni do danas se stvari nisu promijenile. Svjedoci smo kako razni sukobi i ljudske slabosti narušavaju jedinstvo naših župnih zajednica. To ranjava Kristovo tijelo – Crkvu. Međutim, najbolnije nejedinstvo je ono nastalo u prošlosti kada su se kršćanske crkve razdvojile. Nejedinstvo u našim župnim zajednicama možemo pobijediti zauzetošću, molitvom i življenjem kršćanskih vrlina. Ali, nejedinstvo među crkvama, opterećeno događajima iz povijesti, nije tako lako pobijediti. Iako su do sada bili slabi rezultati na planu međusobnog zbližavanja crkava, to nas ne smije obeshrabriti. Pozvani smo na žarku molitvu za jedinstvo kršćana kako bi dali vlastiti doprinos ekumenskim nastojanjima.