Arhiv tekstova

Bez prijatelja ne znam živjeti

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Tomislav« iz Golubinaca prije nepunih mjesec dana obilježilo je godinu dana rada. Ono je, međutim, sljedbenik prethodnih društava iz Golubinaca – »Jelačić« i »Vladimir Nazor«. Ilija Žarković, glazbenik i aktivni član ovih kulturno-umjetničkih golubinačkih udruga, jedan je od rijetkih ljudi koji su svojim radom dokazali pravu posvećenost umjetničkom stvaralaštvu na prostoru Srijema, i dakako jedan od najbolje upućenih u povijest toga stvaralaštva. S njime za naš tjednik razgovaramo o aktivnostima »Tomislava«, kao i njegovom osobnom angažmanu.
HR: Što nam možete reći o povijesti ovih kulturnih udruga?
    »Jelačić« je djelovao između 1926. i 1941. Od tog Društva je ostalo malo tragova: jedva nešto usmenih podataka i stotinjak blijedih fotografija. Znamo da su imali tamburaške zborove i fotografiju jednog imamo. Imamo i podatak da je cijela obitelj Nerančić bila angažirana u društvu sa svojim kućnim orkestrom u kome su svirala rođena braća i njihova djeca. Moja prabaka po majci, Ankica, udata Lalić, svirala je drugi brač. Imali su i sjajan dramski ansambl koji je igrao hrvatske komade, a pred rat 1939. su postavili čak Zajčevu operu »Nikola Šubić Zrinski« i fotos tog ansambla imam, jer je moja mati Ana, kao djevojčurak pjevala u tom ansamblu. Ne znamo tko su isprva bili ravnatelji ansambala, ali od 1935. u Društvu radi čika Ivan Dorn i kao redatelj i kao glazbeni učitelj. Čak je napravio komplet instrumenata za tamburaški zbor, a nastavio je raditi u Društvu i poslije rata, kad je Društvo l947. dobilo novo ime: »Vladimir Nazor«. Tu sam se i ja počeo baviti glazbom i glumom. HKPD »Vladimir Nazor« je djelovao dosta dugo kao jedina kulturna udruga u Golubincima, tako da su se i naši drugari Srbi uključivali u rad, ne imajući gdje drugdje da daju oduška svom talentu. »Nazor« je i danas sinonim kontinuiranog rada u kulturi i volimo ga kao dragog pokojnika. U tom Društvu, koje je već šezdesetih godina izgubilo »H« iz naziva, bilo je nekoliko sekcija (dramska, folklorna, pa i dva rock-benda). Posljednje dane živio je »Nazor« 1991. kad su još samo ljubitelji pisane riječi dolazili svakog ponedjeljka na poetske večeri. Onda je »preminuo« ugušen sramotnim devedesetima.
HR: Kako se i kada došlo na ideju osnovati »Tomislav«?
    Već potkraj 1995. gospodin Pavle Peršić pokreće stidljivu inicijativu, kao jedan od boljih poznavatelja rada u kulturi i dugogodišnji aktivist »Nazora«. Međutim, jedino što smo mogli, priključili smo se crkvenom zboru i tamo počeli sanjariti da ćemo ponovno imati Društvo. Prečasni Jozo Duspara nas je i podržao i ohrabrio. Već smo te zime napravili skroman tamburaški bend koji je eruptivno narastao za nekoliko mjeseci. Onda su u ljeto 1996. mjesne vlasti odlučile da se osnuje KUD Golubinci, te da se bivša društva »Nazor« (koji je stalno bio aktivan) i »Jovan Popović« (koji je rijetko, skoro nikako, radio) spoje u to golubinačko društvo. Selo su vodili socijalisti i mi to nismo mogli odbiti. Poslije se ispostavilo da je priča o »bratstvu i jedinstvu« zastarjela i da smo pozvani da participiramo samo da bismo donijeli folklorne kostime i instrumente. Kad nismo donijeli, nismo im više trebali. Ustvari, nisu nas nikad ni zvali na sastanke. Iz tog otrežnjenja rođena je ideja da ipak osnujemo hrvatsko društvo, ali ga nismo smjeli nazvati »Nazor« jer je on našim potpisima utopljen u KUD Golubinci. Ipak je prošlo pet dobrih godina dok nismo osnovali »Tomislav«, mada smo svih tih pet godina radili u župnim prostorijama. I to uspješno radili. Onda smo dobili mig od savezne države i sve poslove oko osnivanja obavili za dva tjedna.
HR: Gdje ste nabavili instrumente, nošnju i sve ostale rekvizite neophodne za funkcioniranje svakog društva?
    To je dobro pitanje jer govori o sposobnostima i marljivosti ljudi koje smo okupili. Imali smo nekoliko osobnih instrumenata, a nešto je ostalo od »Nazora«. Kako je interes rastao, tako su se nalazili i dobročinitelji. Prvi je bio prečasni Jozo Duspara i neka mi nitko ne zamjeri ako ga spomenem sto puta. On nam je od svojih osobnih sredstava kupio nekoliko polovnih i dobrih tambura, a kasnije nam pomogao da se uključimo u jedan od programa Caritasa (za mlade) i tu nam osigurao nekoliko novih tambura. Pomogli su nam i msgr. Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovački (koji je naš Golubinčanin i sa kojim smo odrasli), te dekan Stjepan Miler, zatim smo dosta pomognuti od Hrvatske matice iseljenika i nekolicine dobrih ljudi, a nešto su participirali i tamburaši od svojih honorara. Slično je bilo i s kostimima za koreografije folklorne sekcije. Bezmalo svi instrumenti koji su bili polovni i ružni, reparirani su zahvaljujući dobročinstvu našeg doskorašnjeg tamburaša Antuna Novačića (koji je odselio ovih nesretnih godina, ali koji je uvijek uz nas). A otkad je Društvo osnovano, dobili smo nešto materijalne potpore i od ove države, a naročito od matične. Želim da im i ovoga puta najsrdačnije zahvalim. Svima.
HR: Koliko članova danas okuplja HKPD »Tomislav«, kako djeluje, u kojim sve oblastima?
    »Tomislav« danas ima oko 160 članova i svakim danom se taj broj uvećava. »Stanujemo« u župnim prostorijama i malo smo stisnuti, ali se slažemo, volimo i poštujemo. Radimo zasad u folklornom odjelu, tamburaškom odjelu, a počeo je s radom i bibliotekarski odjel, te sportski odjel (već četiri godine imamo Ligu srijemskih župa u malom nogometu, a zahvaljujući Caritasu napravili smo i krasan teren), a ove zime radimo na ustrojstvu dramsko-recitatorskog odjela koga će vjerojatno voditi gospodin Pavle Peršić, iskusni aktivist. Imali smo sreće da u protekloj godini organiziramo i dva koncerta seriozne glazbe u našoj crkvi, izuzetno posjećena i kvalitetna (Gudački kvartet Ljubinka Lazića, našeg Srijemca Srbina iz Vojke i koncert mješovitog zbora »Zvonimir« iz Zagreba), nadamo se da ćemo to i ubuduće raditi.
    HR: Gdje ste sve nastupali u ovih godinu dana i tko je sve vama dolazio u goste?
    Bilo je dosta toga. Najprije smo u ljetno doba gostovali u Zagrebu prilikom osnivanja Zavičajne udruge Golubinčana, zatim smo u jugoslavensku javnost ušli preko Međunarodnog festivala glazbe i folklora (WOMAD) u Nišu, gdje smo kroz cio Niš prošetali trobojke i dobili aplauze i medijsku pažnju, bili smo na festivalu u Tavankutu, gdje se uvijek osjećamo kao kod kuće, u prosincu smo participirali na koncertu »Srijem Hrvatskoj« u dvorani »Lisinski« u Zagrebu, u veljači smo izašli pred golubinačku javnost ponovno pokrećući tradicionalni Maskenbal koji je uspio iznad svih naših očekivanja, u proljeće smo imali samostalni koncert u Slatini gdje je najviše iseljenih Golubinčana i koji su omogućili gospoda dr. Željko Crnković i već spomenuti Antun Novačić. Ljetos smo se odmarali, zatim smo u listopadu bili u Županji na proslavi stote obljetnice tamošnjeg Društva imenjaka, a u studenom smo održali godišnji svečani koncert (nažalost, u Staroj Pazovi, jer svoje dvorane nemamo) na kome ste i Vi bili nazočni i koji ste nas medijski fantastično podržali, na čemu ćemo Vam uvijek biti zahvalni. Ovih dana se spremamo za Božić, tj. svečani program za Ponoćnu svetu misu, a već poslije Nove godine radimo na organiziranju novog Maskenbala. Na drugi dio pitanja ne mogu mnogo reći. Ponavljam, nemamo dvoranu i zasad teško možemo ugostiti iole ozbiljniji program. Ipak, surađujemo s Mitrovčanima, Rumljanima, Slankamencima. HKPD »Matija Gubec« iz Tavankuta nam je bio na godišnjem koncertu što nas je posebno usrećilo.
HR: Na godišnjem koncertu društva, koji je održan u Staroj Pazovi, vidjelo se kako ste, nesumnjivo, ‘duša’ orkestra, pa i Društva u cjelini. Kada ste počeli svirati i koje sve instrumente?
    Ne volim da sam »duša«. Ta me riječ podsjeća na neku drugu retoriku (npr. Danteovu ili Gogoljevu); više volim da budem od krvi i mesa i da žalim što nemam još jednog mene da bih stigao odazvati se gdje god nešto šušne. Ovo Društvo ima još »dušâ« i ja sam sretan da surađujem s tim divnim mladim ljudima kojima je stalo da ovaj nacion ne progutaju asimilacije kojima je neminovno izložen.
    Glazbom sam se počeo baviti dalekih šezdesetih kad mi je mati (krišom od oca) kupila gitaru za imendan. Već sljedećeg ljeta sam imao rock-bend (»Asteroidi«) koji je sljedećih dvadeset godina tutnjao po Srijemu i iskorijenio narodnjake i užička kola iz srijemskih sala za igranke. Svirao sam jedno vrijeme i klavijature kad nam je orguljaš bio u vojsci, ali glazbu nisam učio ni u kakvoj školi. Svejedno sam je vremenom apsolvirao i opismenio se, te sam vrlo brzo počeo i komponirati za svoj bend, ali i za druge, pa i za festivale. Kad su moji rokeri ušli u ozbiljnije godine i shvatili da je dosta muzike na struju, prešli smo na tambure i već za šest mjeseci smo svirali na dočeku Nove godine u beogradskom Interkontinentalu.
HR: Osim muzike, privlači Vas i poezija. Što pišete, o čemu, i jeste li što do sada objavili?
    Poezija, literatura uopće, moj je životni poziv. To sam studirao. Nažalost, samo sam jednu godinu radio u prosvjeti koja ni onda nije bila naročito plaćena. Glazba je bila profitabilnija. Pa i rock’n’roll. Ali se nisam nikad odvajao od literature. Uvijek sam pisao. I ne samo poeziju. Ne nadajući se, i ne misleći čak, da bi to koga zanimalo. Ipak sam 1996. tiskao jednu lijepu neujednačenu knjigu »Lice ravnice«, ali u ladicama imam nekoliko zbirki poezije (i dječje), zbirku pripovijedaka, knjižicu lirske proze »Večeri i noći« koju bi potpisali i značajniji literati te započetu knjigu »Adresar (s)pokojnih« o groblju golubinačkom. Svejedno, nisam daleko pobjegao od glazbe: upravo vučem za rukav prijatelje da mi budu sponzori za knjigu »Svirac svira« koja sadrži tamburaške pjesme s notama, harmonijama i tekstovima (oko 220 pjesama) i za koju su recenzije napisali poznavatelji koje izuzetno cijenim i među kojima je i gospodin Stipan Jaramazović.
Na Tjednu vojvođanskih Hrvata 1997. primljen sam u DKH.
HR: Golubinčani koji Vas poznaju kažu da ste pravi boem. Kako Vi odgovarate na to?
    Poznaju me svi Golubinčani, pa i ovi »novi« što govore hrvatski. I vjerujem da svi misle isto: ništa ružnoga. Jer toga u meni nema. Pa i pojam boemštine sasvim logično vezuju za mene. Ja ipak ne mislim da sam pravi boem. Prije bi se moglo reći da živim u boemskim uvjetima, držim kafić koga volim jer u njega dolaze moji prijatelji bez kojih ne znam živjeti, volim uzeti gitaru i vratiti ih u zaboravljeno vrijeme, volim ih obradovati. S druge strane, termin boemija asocira na permanentnu skitnju predjelima duha i pameti i ima u sebi jednu dragocjenu cigansku žicu »ge« i jednu nonšalanciju prema realnom životu. Ja tu nonšalanciju nemam i žao mi je što sam pragmatičniji od pravih boema. Zato mislim da nisam boem. Pravi boemi su pokojni. I neponovljivi. Ja sam običan.
HR: Sakupili ste i zbirku šaljivih dosjetki i autentičnih dijaloga vaših sumještana, Golubinčana. Što ta zbirka sadrži?
    Nisam je sakupio. Još je sakupljam. Ta zbirka i ne može još biti završena jer svaki bogovetni dan čujem nešto novo. To su kratke priče o ljudima kojih više nema i o mojim suvremenicima. To su anegdote o duhovitim Golubinčanima koje se prepričavaju i šteta je da to ne bude zabilježeno. (Vjerujem da toga ima u svakoj sredini i da nisu moji Golubinčani najduhovitiji, ali možda nema tko da zapiše.) Ljudi znaju da ja to zapisujem i presreću me da mi ispričaju, dolaze mi kući. Toga zaista ima puno i vjerojatno ću morati selektirati materijal kad budem htio tiskati knjigu. Ali me silno raduje rad na tome. I bit će mi žao kad se to bude privelo kraju.
HR: Od prije izvjesnog vremena izabrani ste u Izdavački savjet Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«. Kako bi, po Vašem mišljenju, trebala započeti i razvijati se izdavačka djelatnost manjinske ustanove Hrvata u SCG?
    Ukazana mi je čast da budem u Izdavačkom savjetu ove kuće. Ne znamo još kako će to ići, tek smo se konstituirali i izabrali predsjednika. Ja osobno smatram da bi trebalo početi skromno, ali trasirati platformu koja će dati uzmaha svim idućim sazivima Savjeta. Na tome se već radi i vjerojatno ćemo već na sljedećem sastanku usvojiti okvirni dokument koji je lijepo osmislio Tomislav Žigmanov, predsjednik Savjeta. Ima dosta oblasti koje treba pokriti u nakladi, ali znam da sve ne može odjednom.
HR: Kakva je uopće situacija u oblasti izdavaštva, kad su srijemski Hrvati u pitanju? Koliko je, recimo, u posljednjih desetak godina knjiga, ili zbirki pjesama na ovom prostoru izdano?
    Nema puno autora među srijemskim Hrvatima, a sve što je u posljednje vrijeme izdano bilo je rezultat pojedinačnih nastojanja. Dakle, ništa sustavno. Osim nekoliko lijepih i dragocjenih knjiga velečasnog Marka Kljajića i zbirke kontemplativnih propovijedi zemunskog dekana Antuna Kolarića (i skromne moje knjige), nije mi poznato da se išta više dogodilo.
HR: Kakvi su odnosi HKPD »Tomislav« s ostalim kulturno-umjetničkim društvima Hrvata u SCG?
    »Tomislav« je naš miljenik koji je tek »krenuo nogicom«, a riješeni smo da nam što dulje živi. Otkad imamo Društvo, a i prije, inicirali smo i kontakte i suradnju (i spremno odgovarali na pozive drugih) sa skoro svim udrugama srijemskih Hrvata. Tu prvenstveno mislim na HKPD »Matija Gubec« iz Rume, na HKC »Srijem« u Srijemskoj Mitrovici, na HKPD »Stjepan Radić« iz Novog Slankamena. U Petrovaradinu je prije mjesec dana osnovano HKPD »Jelačić«, pa će i tu biti suradnje. Najsretniji smo što smo ostvarili puno kontakata s bačkim hrvatskim udrugama (Tavankut, Sombor, Subotica, Sonta). To nas je značajno obodrilo i počeli smo lakše da dišemo, jer smo dotad bili pomalo »zatvoreni« u Srijem, a u tome ima i dosta naše krivice.
    HR: A kakvi su odnosi »Tomislava« s lokalnom samoupravom u Općini Stara Pazova?
    Već prvih dana od osnutka Društva naš je predsjednik Mato Groznica posjetio općinske vlasti koje su nam odmah pomogle jednom financijskom injekcijom i priključile nas na budžet (kulturno-sportski dinar). S izuzetnim uvažavanjem prate naš rad i podržavaju, pa se i odazivaju kad ih pozovemo. Mjesne vlasti još uvijek imaju maćehinski odnos prema nama, ali su i tu poduzeti koraci (s njihove strane) da se to stanje promijeni. Što više, ovih se mjeseci generalno renovira bivši Sokolski dom (a u planu je i sanacija stare školske zgrade) u Golubincima i tu će »Tomislav« dobiti svoje prostorije.
HR: Kako se Društvo financira i tko je sve do sada pomogao »Tomislav«?
    Mi u šali kažemo da se financiramo iz članarine. Ali je puno izvora s kojih smo crpili materijalnu podršku. Gdje god smo mogli, tražili smo. I dobili. Hoće ljudi pomoći, drago im je da to radimo. Puno je pojedinaca koji su nam značajno pomogli, ali je spisak ogroman i ja im se ispričavam što ih sve ne mogu ovdje nabrojiti. Puno je i udruga, organizacija, i već ne znam kako bi se to jednim imenom zvalo, neke ću ipak spomenuti: Caritas za Srijem, SO Stara Pazova, Hrvatska matica iseljenika, Udruga iseljenih i prognanih Hrvata iz Srijema, Udruga iseljenih Golubinčana, Vlada Republike Hrvatske, Hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu, Srijemski vikarijat Biskupije đakovačke i srijemske. Još je više onih koji nam upućuje verbalne pohvale i podršku što nam ponekad znači više od novaca. Pa i Vaša kuća nam je itekako pomogla pišući o nama kad god smo uradili štogod dobroga i vrijednoga medijske pažnje.
 Vremena su sirotinjska zasad u ovoj zemlji i mi se (da upotrijebim sleng) »grebemo«. To smo učili od Krleže. Ali i radimo.
HR: Što su planovi HKPD »Tomislav« za sljedeću godinu?
    Ima puno toga što planiramo. Već mjesec dana folklorni odjel radi koreografiju s plesovima bunjevačkih Hrvata, a spremaju se i kostimi (nošnje) za tu koreografiju. Skupljamo novac za kupovinu ozvučenja, i čim ga budemo imali, radimo cjelovečernji koncert velikog tamburaškog orkestra. Već u siječnju počinju opsežne pripreme za Maskenbal, a dramsko-literarni odjel će predstaviti stvaralaštvo prečasnog Marka Kljajića u zanimljivom performansu. Početkom veljače ćemo književnom večeri obilježiti 200. obljetnicu Prvog srpskog ustanka (sic!) što ima puno veze s Golubincima gdje je Karađorđe izbjegao poslije sloma, a Miroslav Krleža ima o toj buni najbolji esej na svijetu. Naporedo s tim aktivnostima polako dovodimo u red skromnu knjižnicu koju smo ustanovili od knjiga što su nam ljudi poklonili i već ih članovi uzimaju na čitanje, a dramska grupa s jednim skromnim igrokazom kani izaći na Proljetne susrete vojvođanskih amaterskih kazališta u Staroj Pazovi, u svibnju. Sportski odjel dovodi u red novi nogometni teren u župi. Tamburaši spremaju materijal za album, a počinje i obuka najmlađih u poznavanju ovog instrumenta i glazbenoj pismenosti. Već nekoliko mjeseci ide tečaj engleskog jezika, a počet će i obuka na računalu poslije Nove godine. Ja jednostavno ne znam gdje ćemo sve te sadržaje smjestiti. Već smo počeli da se guramo, ali važi ona narodna: Kad čeljad nisue bijesna…
HR: Možda je propušteno neko pitanje na koje biste rado odgovorili?
    Pa, ne baš. U početku mi se činilo da je previše pitanja o radu »Tomislava«, ali ste odlično shvatili da sam to ja, ustvari. Sve svoje slobodno vrijeme poklanjam tim ljudima, toj djeci, i bezmalo svu svoju energiju i znanje. Kad bi mi to sad netko ukinuo, ja bih se razbolio i ne bih znao što ću sa sobom. Ali bih volio da ste me pitali nešto o Vašem listu. Svejedno. Pratim ga od prvog broja i svjedok sam njegove geneze u ozbiljan list. Bojim se da ne postane preozbiljan i radujem se podlistku za djecu kao i namjeri da se list koncepcijski korigira i uvedu i neke vedrije strane. Dat ću sa svoje strane sve što budem mogao.
g