Arhiv tekstova
Pacta conventa 1102.
Povjesničari se spore oko naravi i sadržaja ovoga ugovora. Vode se i rasprave oko koristi ili štete takovog ugovora za Hrvate. No, općenito se prihvaća da je dvanaest rodova hrvatskog plemstva sklopilo takav ugovor s mađarskim kraljem. Time je Hrvatska kraljevom osobom bila vezana za Ugarsku, ali je sačuvala svoju državno-političku samostalnost, izraženu u zasebnoj krunidbi za hrvatskog kralja, zasebnom saboru, u osobi bana ili hercega kao kraljeva namjesnika, u zasebnom porezu, novcu i vojsci. Takovi ugovori su bili u praksi toga vremena.
To je početak stvaranja feudalnog društva. U to vrijeme još ne postoji današnji pojam naroda i nacije. Postojao je samo politički narod u organiziranom plemstvu i kleru, a pučanstvo, kmetovi, seljaci, nisu ulazili u taj sastav. Nije postojao ni današnji pojam države, pogotovo ne nacionalne. Onda se nije pitalo iz kog si naroda ili države, već iz kog si kraljevstva i kojeg staleža.
SAVEZ S MAĐARIMA: Bilo je više razloga zašto su pojedini narodi ili kraljevstva ulazili u takove nagodbe, saveze i ugovore. Hrvati su izgubili posljednjeg svoga kralja iz vlastite dinastije, pa su morali, po ondašnjem običaju, potražiti drugu kraljevsku kuću, koja je bila s njihovom u srodstvu, a to je bila Ugarska.
Od nekadašnje moći hrvatskog kraljevstva, kao na primjer za kralja Tomislava ili Petra Krešimira, ostalo je vrlo malo. Oslabljenom kraljevstvu prijetile su okolne sile ili kraljevstva. Unutrašnje borbe među plemstvom su učestale, a Bizant, pape i Venecija su imale jasno izražene interese i namjere da se ozbiljno upletu u hrvatska pitanja. U takovim prilikama morao se je tražiti zaštitnik ili saveznik na koga se može u svako doba ozbiljno računati. Hrvati su se odlučili za Mađare. Teško je, iz ove povijesne distance, prosuditi da li je bilo i drugih rješenja. Također je nemoguće sa sigurnošću reći tko je od toga imao više koristi ili štete.
Feudalno društvo je staleško društvo, koje je stvorilo svoje norme ponašanja u politici i svagdašnjem životu. Stoga nam povijest onoga vremena bilježi uglavnom ono što se je dešavalo u plemstvu, a malo nam je zapisano o životu kmetova, seljaka i pučana. Ugarsko-hrvatski kraljevi redovito su se ženili strankinjama. Tim putem su se stvarale rodbinske veze s drugim kraljevskim kućama, a to je pružalo šansu da se ovlada i tim kraljevstvima. Tako su se zaručivala djeca kraljevskih kuća u najranijoj mladosti, dječaci i djevojčice od pet, pa čak i od jedne godine. Sklapani su političko-interesni brakovi. Toga su se držali i svi plemići, pa je bila prava rijetkost, čak sablazan, da koji plemić oženi seljanku, ili bilo koga iz nižeg staleža. Takove ženidbe su bile interes, ali i dvosjekli mač, jer se iz istog razloga moglo izgubiti kraljevstvo ili veliki posjedi. Stoga će mađarsko-hrvatsku krunu, nakon smrti posljednjeg Arpadovića (1301.), nositi kraljevi iz drugih kraljevskih kuća: Anžuvinci, Luksenburžani, Jagelovići i Habzburzi.
Feudalno društvo je bilo oličeno u osobi kralja, visokog plemstva i klera. Kralj je imao svoj dvor, svoje dvorjane, koje je sam birao i svoja prava. Politički je bio gospodar svega kraljevstva, a ekonomska moć je bila podijeljena između njega i plemstva kao i sudska vlast. Tako ustrojeno društvo je nosilo u sebi i određene tenzije, koje su često bile uzrokom netrpeljivosti i građanskih ratova. I vojna moć je bila podijeljena. Kralj je imao svoju vojsku, a plemići svoju. Tri tenzije su bile najčešće: borba za prijestolje, borba kralja s velikašima i pobune kmetova protiv plemstva.
BORBE ZA KRUNU: Zbog mnogobrojnih ženidbenih veza nije uvijek bilo jasno tko ima pravo na krunu. Ispočetka običajno pravo, a kasnije i pisano, određivalo je nasljednika kralja. U pravilu je to bio najstariji sin kraljev, ali to se nije uvijek poštivalo. Ako kralj nije ostavio muško potomstvo, u obzir je dolazio najbliži i najstariji kraljev rođak. Žene, bar u početku, nisu imale to pravo. Zbog svega toga dešavalo se da pretendenata ima više. Nastajale su ogorčene borbe. Svatko je branio svoga štićenika. Nisu se birala sredstva u tim okršajima. Bilo je trovanja, sakaćenja, zatvaranja i proganjanja protivnog kandidata. Nastajali su višegodišnji građanski ratovi. Plemstvo je često bilo podijeljeno između dva ili više kandidata. U sukob se često miješao i papa i izricao presude, koje se nisu uvijek uvažavale. Miješali su se u te sukobe i primasi, biskupi, opati i poglavari moćnih redova. Dešavalo se više krunjenja, na različitim mjestima, od različitih biskupa, premda je nadležan bio ostrogonski nadbiskup-primas. U to su se miješali, dakako, i susjedni kraljevi, naročito oni koji su bili rodbinski vezani, ili su kod sebe imali nekog kraljevića kao taoca. Ponekad su ti građanskih ratovi za krunu koštali ogromno bogatstvo, a sirotinju dovodili do potpune bijede i gladi, a ovo do zaraznih bolesti i epidemija, koje su desetkovale pučanstvo.
Velike unutrašnje nerede i sukobe izazivali su i sukobi između kralja i plemstva. Kralj nije uvijek bio i najmoćniji i najbogatiji u svome kraljevstvu. Zbog različitih okolnosti pojedini plemići ili rodovi plemića stekli su ogromno bogatstvo i veliku političku moć. Kralj je želio sve veću moć, a plemstvo je stalno tražilo sve veća prava. Zbog toga je dolazilo do nemilih sukoba i ratova, što je štetilo općem blagostanju.
Treća unutrašnja napetost u kraljevstvu, koja je također dovodila do ratnih sukoba, bio je sukob feudalaca i kmetova. Položaj kmetova je općenito bio veoma težak. U oba, gore navedena sukoba, kmetovi su uvijek najviše ispaštali. Stoga su bile česte pobune lokalnog, ili općeg značenja.
Nastavit će se
