Arhiv tekstova
Naplata zaostalih računa
Nacionalna komisija za mentalno zdravlje Srbije održala je u Subotici sastanak posvećen problemu očuvanja ovog bitnog nacionalnog »resursa«, a centralna tema bilo je pitanje reforme zdravstvenog sustava koji bi stvorio drugačiju platformu za rješavanje ovog složenog pitanja, koje se sve snažnije javlja pred domaćim stručnjacima. Skupovi s ovom temom održat će se u više gradova Srbije, a njih potpomaže talijanska udruga Caritas, uz učešće talijanskih stručnjaka koji trebaju prenijeti tamošnja iskustva u liječenju mentalnih bolesti.
Srbija se zbog svoje nedavne povijesti nalazi u više nego specifičnom položaju, o čemu nedvojbeno svjedoči činjenica da je u posljednje tri godine evidentirano 300 tisuća osoba s mentalnim poremećajima. Ako se uzme u obzir da se samo dio onih koji imaju nekakve psihičke probleme povjerava stručnjaku i traži njegovu pomoć, ta brojka je daleko veća, čulo se na skupu.
PUCANJE PO ŠAVOVIMA: Razlozi takvog stanja su manje-više već dobro poznati. Još u vrijeme početka krize i nadolazećih ratnih sukoba psiholozi i psihijatri su upozoravali na opasnosti po zdravlje nacije, a tijekom posljednjih godina obavljena su i brojna znanstvena istraživanja i objavljeni radovi o tome kako se osjeća prosječni stanovnik ove zemlje – nakon suočavanja sa smrću, siromaštvom, ogromnom količinom agresije, urušavanjem vrijednosnog sustava, mržnjom, besperspektivnošću, patnjom…Kako je to definirao jedan analitičar, i da smo svi Supermeni, morali bismo osjetiti posljedice, te nije čudno što su obični smrtnici »popucali po svim šavovima«.
Posebno je u tome karakterističan slučaj Vojvodine, koja je i u ranijem periodu bilježila visok stupanj depresije među stanovništvom, što se često objašnjava tzv. geografskim uzročnicima. Ravnica, koja naročito u jesenskim i zimskim mjesecima djeluje deprimirajuće, navodno je jedan od glavnih krivaca za depresiju i osjećaj izgubljenosti kod senzibilnijih osoba. Drugi dio priče odnosi se na veći stupanj urbaniziranosti ovog dijela Srbije, koji također predstavlja »otežavajuću okolnost«, budući da su ljudi u (velikim) gradovima po nepisanom pravilu skloniji depresiji od ruralnog stanovništva. Treće objašnjenje bi se moglo naći u kulturološkom modelu – poznato je, naime, da u vremenima kaosa i razgradnje ustaljenog vrijednosnog sustava najveći ceh plaćaju odgovorni i savjesni, a da se upravo oni, koje bilo kakva pravila stežu poput tijesne cipele, sasvim dobro osjećaju u situaciji bez pravila, zakona i jasnih ciljeva. Jezikom psihologije rečeno, uređeno društvo stvara socijalizirane pojedince koji gube tlo pod nogama kada se društveni red – moral, poredak, kultura, civilizirano ponašanje – počnu urušavati. Vojvođansko kulturno nasljeđe, iako posljednjih godina kritizirano i donekle izvikano, ipak je uzelo dobar danak od stanovnika sjeverne pokrajine. Broj samoubojstava na njezinom teritoriju, a posebno je ta bolna statistika vezana za Suboticu, daleko premašuje republički prosjek. Kako kaže dr. Nada Vasković Maravić, neuropsihijatrica u subotičkom Zdravstvenom centru, na odjel za psihijatriju tjedno se smješta 10 do 15 pacijenata s pokušajem suicida.
»ODLOŽENA REAKCIJA«: Broj mentalnih problema i bolesti naročito se povećao u posljednje dvije-tri godine, što djeluje donekle čudno ako se uzme u obzir činjenica da su uvjeti života ipak poboljšani. Međutim, to je, kako napominju psiholozi, logična posljedica odložene reakcije. U vrijeme najveće opasnosti po život ili egzistenciju čovjek sve svoje potencijale i energiju usmjerava na preživljavanje. Cijeli sustav tada brine samo o fizičkom opstanku. Kada opasnost prođe, mozak se počinje usmjeravati na probleme »nadgradnje«, počinje preispitivati i inventarisati što se događa s drugim, psihološkim potrebama, koje su, također, bitne koliko i fizičko preživljavanje. A vrijeme mržnje, straha, brojnih trauma i nedaća, koje su s nastavljanjem siromaštva ostale, uzrokovalo je frustracije koje su kod mnogih prešle prag izdržljivosti živaca.
Statistike pokazuju da su mentalne bolesti daleko prisutnije u siromašnim društvima nego u bogatim, te pojedini stručnjaci tvrde, da bi mnogi problemi, koji građane dovode do mentalnih ili fizičkih bolesti, nestali, ukoliko bi se njihovo materijalno stanje popravilo.
Ipak, činjenica je da do bolnica stižu uglavnom najteži slučajevi, a da pomoć psihijatra samoinicijativno zatraže samo pojedinci koji imaju novaca, ali i to samo oni koji su se izborili sa svojim predrasudama. Dr. Zoran Milivojević, psihoterapeut, kaže da je traženje psihološke pomoći kod nas i dalje neuobičajeno, te da u tome prednjače žene, budući da su u tom pogledu više emancipirane od muškaraca, i emocionalno pismenije.
PSIHOTERAPIJA I PREDRASUDE: »Kod nas se uglavnom smatra da je čovjek kome netko pomaže ili glup ili slaba ličnost, te da nije u stanju sam sebi pomoći, tako da se ljudi obraćaju za pomoć tek kad stvar dođe do kraja. I uglavnom su to žene. One su nekako svjesnije i realističnije i zato mnogo lakše traže pomoć nego muškarci«, kaže dr. Milivojević.
Žene su, međutim, iznijele veliki dio tereta krize i siromaštva na svojim plećima – upozoravaju mnoge ženske organizacije i sociolozi koji se bave ovom problematikom. Prevlađujući društveni model u Srbiji namijenio je ženi ulogu stuba obitelji, a ona (obitelj) se u proteklom desetljeću nalazila pred velikim egzistencijalnim problemima. No, teško bi se moglo reći da su žene i uspjele u toj svojoj zadaći očuvanja obitelji, jer je neosporna činjenica da je ta društvena institucija u dobroj mjeri poljuljana, ako ne i razorena. Najveće žrtve toga procesa su djeca i mladi, koji su bili djeca u vrijeme najtežih ratnih godina. Samoubojstva, koja nisu rijetkost među ovom populacijom, samo su ekstremna posljedica izgubljenosti i besperspektivnosti mladih u Srbiji, kod kojih je zabilježen i visok postotak narkomanije i drugih ovisnosti. Kako objašnjava dr. Nada Vasković Maravić, adolescenti su se formirali u posljednjih desetak godina kad cjelokupno društveno okruženje nije pogodovalo formiranju jakih i zdravih ličnosti, te su oni sve te probleme na određeni način osjetili u dvostrukoj mjeri.
Početkom devedesetih godina dr. Žarko Trebješanin, psiholog, radio je istraživanja o osobnom identitetu mladih, a rezultati do kojih je došao pokazali su, da među njima postoji potpuno odsustvo ambicije, jer najveći broj za sebe ne vidi nikakvu perspektivu. Mladi stoga ili bježe u narkomaniju i kriminal, ili se pak okreću maštanjima da ce jednog dana pobjeći iz ove zemlje. Vrijeme za nama je tako stvorilo generacije bez radnih navika, bez jasnog sustava vrijednosti i s jednim gorkim iskustvom da se niti rad, niti bilo kakva druga pozitivna vrijednost ne isplate.
ŠIZOFRENE PORUKE: Posebnu stavku u spisku nedaća koje je trpio prosječan stanovnik Srbije čini atmosfera laži kreirana u vrijeme Miloševićevog režima, u kojoj su važnu ulogu odigrali mediji. Umjesto da informiraju građane, oni su im svakodnevno servirali »službenu verziju« nomenklature na vlasti. Najprije je trebalo uvjeriti građane kako su postali predmetom mržnje dobrog dijela planeta, a naročito svojih susjeda, s kojima se kasnije zbog toga moralo ući u rat, da bi se nakon toga prešlo na potpuno šizofrenu priču, kako Srbija nije u ratu – u vrijeme kada je svaki građanin mogao svakodnevno očekivati poziv za mobilizaciju, ili strahovati da netko od njegove obitelji bude žrtvom toga nepostojećeg rata.
Nakon okončanja muka koje je donio Miloševićev režim, ljudi su očekivali da sve teškoće prestanu odmah i sada, što se nije desilo. Već podosta snižen prag tolerancije samo je dodatno potencirala neodgovornost novih vlasti, i cijela situacija je dovela do jednog apatičnog stanja i gašenja novoprobuđene nade.
»Ljudi su rezignirani i apatični, jer vide samo Kurtu i Murtu. A to je ono najgore što se može dogoditi jednom pojedincu i jednoj zajednici – da izgubi nadu. Kada umre nada, počinje depresija i dezintegracija društva. U tom smislu smo potpuno iscrpljeni i nepripremljeni za sve one nove traume koje po svojoj logici donose tranzicija i kapitalizam«, opominje dr. Milivojević.
S takvim saldom, dakle, zemlja ulazi u tranziciju koja zahtijeva ne samo postojanje nekakvog uređenog društva, već potpunu promjenu svijesti i navika. To se čini kako dodatna zadaća, ispit koji moramo položiti, ako želimo postati dio normalnog svijeta koji radi i živi, i to pristojno, i ne brine povijesne brige i svjetske probleme, dok mu nad glavom neprestano visi opasnost od siromaštva, ratova, i opće neizvjesnosti. Sve to čini situaciju iznimno teškom, a procjene stručnjaka govore da će još dugo ovaj prostor zahtijevati angažman velikog broja liječnika za dušu.
g
