Arhiv tekstova

Gospodin ili ljepše i nježnije rečeno dida Lazar Lučić napunio je prošle godine punih stotinu godina od danas predaleke 1903. godine, kada se 26. listopada rodio u Subotici. Cijeli svoj vijek postojanja, na čemu mu svi iskreno čestitamo i želimo mu još puno zdravlja i godina, proživio je u svom rodnom gradu, radeći kao mesar u obiteljskom obrtu svog dide, rastajući se sa svojom Suboticom samo nekoliko puta. I to na kratko.

   Danas, u svojoj 101. godini, dida Lazo živi i uživa u svojoj vitalnoj starosti, okružen ljubavlju i pažnjom svoje kćeri Marije, umirovljene sutkinje, i s radošću je pristao na ovaj, pomalo nesvakidašnji intervju za našu i vašu »Hrvatsku riječ«

4Kako biste se predstavili našim čitateljima?

Rodio sam se 1903. godine u Subotici, od oca Lučić Matije i matere Marije, u obitelji koja se četiri generacije unatrag bavila mesarskim pozivom. Osnovno školsko obrazovanje stekao sam, završivši šest razreda na mađarskom jeziku, a potom sam dvije godine išao u šegrtsku školu gdje sam, već po obiteljskoj tradiciji, završio za mesara i aktivno se zaposlio uz svog didu koji je vodio obrt. Kako smo imali našu mesnicu poglavito sam radio u njoj od 1918. godine, poslije I. svjetskog rata, pomažući didi koji je u mene imao najviše poverenja.

4Interesantno je, kako ste određenim spletom okolnosti i vremenima u kojima ste živjeli, dočekali briljantnu starost bez mirovine?

Istina je da sam ostao bez mirovine, iako imam 20 godina staža, ali to su bila neka druga vremena, ali na sreću imali smo zemlje i kada sam se prestao baviti mesom, počeo sam obavljati poslove oko zemlje i vinograda i postao sam – pudar, što je moja žena uvijek voljela naglasiti: »Udala sam se za mesara, a živim s pudarom«

4Rodili ste se u Austro-Ugarskoj Monarhiji, školovali se u njoj i onda je stigao I. svjetski rat…

Na početku tog velikog rata imao sam jedanaest godina i mogu kazati da sam sve četiri godine, koliko je trajao, proveo mirno u Subotici. Poslije rata sljedećih trideset godina sam proveo u mesnici i na tržnici, gdje smo također prodavali meso.

4Po mnogim vašim suvremenicima period između dva svjetska rata smatra se najljepšim u modernoj povijesti starog kontinenta. Kako ste vi proživjeli to vrijeme?

Sad ću ti kasti, dalo se zaraditi. Dida je dobro i vrijedno radio, i ja uz njega. Imali smo pet posto zarade na prodanom mesu, a kako je meso uvijek tražen prehrambeni artikl, puno smo radili i solidno smo zarađivali. Deset godina po svršetku rata 1928. godine oženio sam se mojom Lozikom, imali smo četvero djece, ali su nam ostale samo dvije kćeri, Marija, umirovljena sutkinja, i Matilda, časna sestra, koje su i danas uz mene.

4Ukoliko nije indiskretno odajte nam kako ste upoznali vašu suprugu?

Sjećam se tog dana baš kao da je bio danas, išao sam s prijateljem u kino, igrao je »Ben Hur« i poslije predstave on mi je kazao, kako on iđe međ ženske, a ja sam na to odgovorio kako bih i ja pošao s njim. I tako smo upoznali neke divojke, dopratili ih kući, baš tu do Gajeve ulice, i jedna po jedna su otišle kući, a Lozika i ja smo ostali sami. Pošto nisam pušio, prestao sam, kada me je jednom dida istukao zbog duhana, uvijek sam imao čokolade u sebe, pa sam izvadio iz džepa i ponudio je. Sljedeći put kad smo se vidjeli, saznao sam više o njoj, bila je četiri godine mlađa od mene, i počeli smo se viđati, i na koncu smo se i uzeli te 1928. godine. Čak smo proslavili i 60. obljetnicu braka tzv. briljantnu svadbu.

4Drugi svjetski rat dočekali ste kao zreo, oženjen čovjek, za razliku od Prvog za vrijeme kojeg ste bili dijete.

U Drugom svjetskom ratu sudjelovao sam svega deset dana, služeći u konjici. Otišli smo do Tovarnika i poslije kapitulacije vratili smo se pješice u Suboticu. Negdje kod Bajše su nas Mađari uhapsili i sproveli u logor, ali sam, zahvaljujući poznanstvu s jednim mađarskim poručnikom, koji me je prepoznao, i znanju mađarskog jezika, bio oslobođen. Po dolasku u Suboticu ponovno su me uhitili, ali sam se ponovno izvukao na znanje jezika. Čitavo vrijeme rata sam proveo u Subotici, baveći se svojim osnovnim zanatom.

4Nakon završetka Drugog svjetskog rata uslijed specifičnih svojinsko-pravnih odnosa prestali ste raditi kao mesar i započeli ste rad na zemlji.

Zvanično nisam imao obrt, jer za to tada nisam imao uvjeta, ali sam zato »radio« kod kuće. No, u to vrijeme sam se intenzivnije počeo baviti zemljom i postao, što bi moja žena kazala, »pudar umjesto mesar«. Dugo godina sam radio i na plebaniji, pomažući u svemu što je bilo potrebno.

4Poslije dva svjetska rata, nekoliko država koje ste političkim promjenama na ovim prostorima promijenili i čitavog stoljeća života, možete li nam odati neku Vašu formulu dugovječnosti kojoj zahvaljujete ove lijepe godine?

Zahvaljujući mesarskom zanatu i poslu kojim sam se cijelog života, s puno ljubavi bavio, uvijek sam mogao, ali i volio jesti meso. Nekada drugog nije znalo ni biti, nego samo mesa i malo povrća ili voća, ali mesa uvijek. Uz naporan i marljiv rad, koji me je pratio tijekom cijelog aktivnog života, bilo s mesom ili na zemlji, nastojao sam uvijek dobro jesti. Kako sam obrađivao svoj vinograd, pravio sam domaće vino i više od dvadeset godina pio sam samo čisto bijelo vino, čak vode nisam ni uzimao. Nije mi »pasao« njen miris.

4Što danas volite pojesti?

Mesa i opet samo mesa. Volim pojesti i malo slatkog, ali je meso bilo i ostalo dominantno na mojoj trpezi. Dok sam mogao volio sam čak i sam kuhati, za razliku od moje Lozike koja baš nije volila biti za štednjakom.

4Kako izgleda jedan Vaš dan?

Ustanem oko šest sati, namjestim krevet, uglavnom sjedim u kuhinji, jer me noge slabije služe, volim slušati radio, posebno nogometne prijenose, volim društvo i uvijek sam oran za razgovor, a navečer idem spavati oko devet sati.

4Na koncu, kakav Vam je zdravstveni karton?

Imao sam desetak operativnih zahvata u životu, tri puta sam morao operirati oči, a prije desetak godina su mi ugradili i pace maker. 

4Što biste savjetovali našim čitateljima u svezi očuvanja zdravlja i dugovječnosti?

Prije svega čovjek mora raditi u životu ono što voli, a ako rade moraju i jesti. I to dobro. Ja sam uvijek volio dobar astal.