Arhiv tekstova

Tomislav - kralj Hrvata

Tomislav (910.-928.) je ispočetka samo knez Hrvatske. One Hrvatske, koja se nalazila u zaleđu dalmatinskih gradova. Knezom je postao u veoma teško i nezgodno vrijeme. Pored toga što je morao srediti svoje odnose s bizantskim carem i papom, njegovoj državi su prijetili ozbiljno Bugari i Mađari, koji tek stigoše u Europu. Hrvati su s papom imali dobro uređene odnose već za vrijeme kneza Branimira, pa je i Tomislav želio zadržati te dobre odnose s papom. Morao je činiti i poteze koji se baš nisu sviđali Hrvatima, a naročito ne hrvatskom biskupu i svećenstvu. U pitanju je bio hrvatski jezik i pismo u liturgiji. Romanski gradovi u Dalmaciji čvrsto su se držali latinskog jezika, kojega su htjeli nametnuti i Hrvatima. Pored toga ti gradovi su priznavali vlast bizantskog cara. Tomislav je shvatio od kolikog su značenja dobro utvrđeni gradovi na moru, pa ih je pod svaku cijenu želio imati za sebe. S papom je relativno lako našao rješenje, prihvativši dijelom latinski jezik, ali je zadržao i starohrvatski. No, dobiti dalmatinske gradove pod svoju vlast, bilo je malo teže, jer su oni veoma mnogo značili Carigradu, a za njih su se otimali i mnogi drugi.
PRIDOBIVANJE SAVEZNIKA: Bizantski car Konstantin VII. Imao je velike probleme s bugarskim knezom Simeonom (893.-927.), koji je žestoko napadao bizantske teritorije, pa i sam Carigrad. Sam grad nije zauzeo, ali je porazio bizantsku vojsku na rijeci Aheloju 20. kolovoza 917. godine. Nakon te pobjede prozva se »car Bugara i samodržac Grcima«. Konstantin je tražio saveznike protiv Bugara i stupio je u kontakt s Tomislavom. Da bi pridobio Tomislava naredi da se svi latinski gradovi u Dalmaciji, poimence Split, Zadar, Trogir, Osor, Rab i Krk dadu pod okrilje kneza Tomislava. Car ga je imenovao i svojim konzulom. Postali su prijatelji. Sada i latinski gradovi prihvatiše Tomislava. Čak je i carigradski patrijarha prepustio jurisdikciju nad tim gradovima papi, radi izmirenja. Tomislav je, sa svoje strane, ugađao Latinima, čime se donekle zamjerio Hrvatima. Taktika je uspjela. On se od tada ponosno zove knez Hrvatske i Dalmacije. Dalmatinski gradovi su opet plaćali danak knezu Hrvatske
    Mađari su se pojavili u srednjoj Europi već za kneza Branimira. Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić o njima piše: »Mađari, narod ugro-finskog podrijetla, biše prisiljeni od neprijatelja svojih da se isele iz svoje domovine na najdaljem istoku, te bijahu dugo u Europi zajedno sa Hazarima, kojima su pomagali u bojevima. Hazari nastavahu tada u tadašnjoj južnoj Rusiji naokolo rijeke Dona. Poslije se Mađari odvojiše od svojih saveznika Hazara i pomakoše se k zapadu, te pođoše sa svojom prtljagom u prostrane stepe između Dnjepra i ušća Dunavskoga. Oni bijahu tada poput svih nomada podijeljeni na porodice, rodove i plemena. Isprvice bijaše ih sedam plemena, poslije pridruži im se kao osmo jedno pleme Hazara, po imenu Kabari. Kao prvi knez Mađara, kojemu je vlast već dobrano omeđena, spominje se Arpad, sin Almošev. U njegovu plemenu ostade kneževska vlast nasljedna. Mađari bijahu bogati osobito rogatom stokom i konjima; povrh toga pribavljahu lovom i otimačinom sve što im je bilo potrebno za život. Već za cara Teofila (829.-842.) vidimo ih kako udaraju na susjedne narode; godine 862. prodriješe sve do međa istočnofranačkoga kraljevstva, te ih franački ljetopisi tada prvi put spominju. Za kralja Arnulfa upozna ih Europa, te su stoga mnogi i mislili da su se tada prvi put u Europi pojavili. Godine 892. već se sukobiše s Moravskom, koja je poslije i stradala od navala njihovih.«
RATOVI S MAĐARIMA: Mađari su u to vrijeme tražili svoj životni prostor, pa su ratovali sa svim okolnim narodima. Pokorili su prvu slavensku državu Moravsku, duboko su prodrli u franački teritorij, napadali su bizantske pokrajine ili saveznike, pa su tako došli u sukob i s Hrvatima. Tomislav je ratovao s Mađarima u Slavoniji, pobjeđivao ih je, prisvajao nove teritorije, pa je tako ovladao i posavskom Hrvatskom. U miru s papom, dobrim i prijateljskim odnosima s bizantskim carem, porazivši Bugare i Mađare, Tomislav je dobio kraljevsku krunu. Okrunjen je za kralja 925. godine. Po nekim povjesničarima bilo je to na Duvanjskom polju, ali svakako, ne tako romantično kako to neki kroničari, uz dosta mašte, pripovijedaju.
    Tomislav je objedinio sve hrvatske zemlje, pa i neke dijelove susjednih država, i stvorio ugledno kraljevstvo onoga vremena. Na njega se moralo računati ili kao prijatelja ili, kao opasnog neprijatelja. Njegov suvremenik bizantski car Konstantin Porfirogenet piše da je »Hrvatska mogla dići šezdeset tisuća konjanika i sto tisuća pješaka; da je imala osamdeset velikih brodova, na svakom do četrdeset ljudi, i sto manjih brodova, na svakom deset do dvadeset momaka«. Možda je i ovo malo pretjerano u maniri onoga vremena, ali kada se već tako piše, morao je biti moćan.
UNIJA S ARPADOVIĆIMA: U to vrijeme Hrvati već imaju dinastiju, pa će iz nje izlaziti jači ili slabiji kraljevi, ali svi će nastojati kraljevstvo sačuvati, učvrstiti i proširiti. Sklapat će se savezi, prijateljske i rodbinske veze. Bit će i unutarnjih borbi i vanjskih ratova. Najviše će ratovati s Mađarima, jer su se oni htjeli domaći mora i utvrđenih dalmatinski gradova. Mađari taj cilj ne žele postići samo ratovima, nego i rodbinskim vezama. Smrću posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, Hrvati će sporazumno ući u personalnu uniji s mađarskom dinastijom Arpadovića 1102. godine. Od tada, pa sve do 1918. godine, Hrvati će biti pod istom krunom svetog Stjepana sa Mađarima, ali će sačuvati svoje kraljevstvo i bar neke njegove oznake, kao što je ban i sabor. Čak će se kralj, ispočetka, ili bar ponekad, morati posebno kruniti kao hrvatski kralj.
Nastavit će se