Katastrofa po Martinu

Redovno čitam »Hrvatsku riječ« od njezinog prvog broja i sretan sam što ovakav list postoji. Kao Hrvat iz Bosne, koji u Vojvodini živi već trideset godina, za posljednjih desetak mjeseci – zahvaljujući ovom tjedniku – saznao sam o životu, običajima, kulturi, umjetnosti, regionalnom razmještaju … svojih sunarodnjaka mnogo više nego tokom cijelog već dotrajavajućeg mi vijeka. Sad su mi još bliže, još draže, još razumljivije skoro jedine dvije od ranije mi poznate uz katoličku vjeru činjenice vezane za etnos kojem pripadam: veličanstvena Dužijanca i prelijepa pjesma »Ej, salaši na sjeveru Bačke« …
    I odjednom, u broju 43. od 21. studenoga 2003. godine, na strani četvrtoj, pojavljuje se fotografija izvjesnog gospodina Martina Bačića (i njega, eto, pored svih i svega ostalog, upoznah zahvaljujući »Hrvatskoj riječi«, a to nije mala stvar!), koji meni i puku vaskolikom priopćava da su naše novine »katastrofalne« i »neprofesionalne«. Aferim, Martine! Nema što. Ocjena lakonski kratka, jasna i nedvosmislena. I nažalost, dželatski neumoljiva.
    Kaže gospodin Bačić još i da je to njegovo osobno mišljenje od kojeg ne bježi. I ne treba da bježi jer od svega se, možda, može pobjeći, ali od sebe samoga – nikad i nikako! Pitanje je samo što čovjek radi s takvim »mišljenjem«? Možda bi ga trebalo sačuvati za sebe, a ne ovako neutemeljeno, neistinito, zlonamjerno čak, iznositi u javnost i još se njime ponositi? Uostalom, zar ne bi bilo bolje za sve nas pa i za njega da gospodin Martin stvaralački, profesionalno – savjetima ili, još bolje, dobrim tekstovima, pripomogne Uredništvu kako bi naša »Hrvatska riječ« bila još bolji tjednik nego što je sada. To jest mnogo teži, ali i časniji i korisniji način društvenog angažiranja od onog kojem pribjegava gospodin Bačić.
Marijan Piljić, Novi Sad