Arhiv tekstova
Hipoteka nositelja reformi
Treći neuspješni predsjednički izbori i nešto prije raspisani parlamentarni izbori naznačili su početak nove izborne kampanje, ali su ujedno i najava novih pregrupiranja, stjecanja i gubljenja pozicije. Stranke negdaš-njeg izvornog DOS-a i SPO-a našle su se u poziciji uzajamnog optuživanja, ali vjerojatno i nužne brze amnezije odmah nakon izbora za republički parlament koji će se održati 28. prosinca ove godine.
Po većini istraživanja javnog mnenja najveći favorit za pobjednika parlamentarnih izbora, DSS ostavlja utisak homogene stranke kojoj nisu potrebni predizborni koalicijski partneri, zanemarimo li pri tom epizodnu ulogu Vuksanovićevih narodnih demokrata. No, jesu li Koštuničini toliko jaki koliko se čini? Može li ozbiljno vladati zemljom stranka koja prije dvijetisućite nije imala veliko članstvo i koja je imala slabu partijsku infrastrukturu, što je i jedno i drugo nadomjestila razočaranim članstvom i simpatizerima SPS-a, radikala i SPO-a? Hoće li stranka koja ima najveću šansu dati premijera, u posve novoj situaciji umjeti vladati, ili će i dalje oklijevati i čekati tuđe greške?
ČIŠĆENJE OD MANGUPA: Osvježavajuće djeluje pojava donedavne nevladine udruge, a sada respektabilne stranke G 17 plus. Iako je svoju političku promociju započela negativnom kampanjom protiv dojučerašnjih saveznika iz DOS-a, ova politička stranka također ima šanse osvojiti veliki broj mjesta u novom parlamentu. Čini nam se za G 17 plus značajno manjim problemom popuniti razna ministarstva, nego vladati na terenu, budući da su tek započeli formirati svoje općinske organizacije. Naravno, i ova stranka ima epizodnog partnera, nestašno čedo DOS-a Orlićev SDP, koji će zahvaljujući tome što je prvi okrenuo leđa koaliciji koja ih je stvorila osigurati si kakvo-takvo političko preživljavanje.
Najveća enigma ovih izbora je izborni rezultat Demokratske stranke. Hoće li demokrate s hipotekom glavnih nositelja tranzicije, tj. svega dobroga i lošega što prati predvodnika političkih, ekonomskih i društvenih reformi, izaći oslabljena poslije izbora u tolikoj mjeri da mora u oporbu? Ono što ohrabruje kod demokrata je odluka vodstva stranke o čišćenju od mangupa u vlastitim redovima i oslobađanje od neprijatnih koalicijskih partnera. Ovakvim stavom demokrata u najnezavidnijoj poziciji našla se DOS-ova rinfuza koja nikome ne treba i koja će, bude li izašla na izbore, ostati kratkih rukava, ali će makar djelomice pokvariti posao bivšim gazdama.
MANJINE NA CJEDILU: Iznuđena, ali logična koalicija manjinskih stranaka, koje same zbog izbornog zakona ne mogu prebaciti cenzus, pokušat će skupa s ligašima ući u parlament. Ne čude nas manjinci s obzirom na njihovo ograničeno biračko tijelo, ali iznenađuje nedostatak ambicije najjače autonomističke stranke u Vojvodini da sama osvoji dvadesetak postotaka vojvođanskih glasova, što bi joj bilo dovoljno za rezervaciju skupštinskih klupa. Bilo kako bilo, privremeno ostavljena na cjedilu ova će družina zapjevati koalicijsku pjesmu: »Mujo kuje, svog mrkova, kraj Horgoške čarde, ašalaj.«
Posljednji blok čine tradicionalisti Vuka Draškovića i Velje Ilića. Hoće li čvrste nacionalne demokrate ući u parlament i pomrsiti račune nekome od reformista s centra ili desnice? Takvi kakvi jesu, mogu biti poželjan partner DSS-u u eventualnom političkom neutraliziranju demokrata.
Nasuprot negdašnjem izvornom DOS-u stajaće radikalna desnica, osokoljena izbornom pobjedom na posljednjim predsjedničkim izborima. Je li pobjeda radikala samo jasno upozorenje birača demokratskim strankama kako se moraju uozbiljiti, ili je to najava ponavljanja tužne prošlosti u neizvjesnoj budućnosti? Vidjet ćemo nakon 28. prosinca.
NE »DEJA VU«: Bacimo li pogled unazad i pokušamo li analizirati protekle tri godine, možemo li si postaviti pitanje jesu li te tri godine tranzicije potrošene na učvršćivanje demokracije u Srbiji, ili se ponovno nalazimo u situaciji obrane krhkih reformi spram dobro nam poznate autokratske metode vladanja na ovim prostorima. Birači će sami pokazati pravac daljnjeg kretanja države, odnosno, je li im ponovno bliža priča o Švicarskoj na Balkanu s kruhom od tri dinara, ili dugi i mukotrpni put k normalnom svijetu. Hoće li putokaz biračima biti uzajamni odnos između onih koji sebe drže reformistima, to jest, hoće li demokratske snage predizbornu kampanju iskoristiti za uzajamno pljuvanje, ili će skupa reći ne već viđenom?
Autor je zastupnik u
Skupštini AP Vojvodine
