Arhiv tekstova

Krist kao vjesnik spokoja

Želim s vama, štovani čitatelji, podijeliti jedno razmišljanje koje je doduše čisto vjerski nadahnuto.
    Kako bih drugačije i mogao kad je rubrika »Okom svećenika«. No, nisam se zato na početku ispričao, nego želim skrenuti pažnju na jedno razdoblje crkvene godine koje započinje za dva dana. Ono za nas kršćane, vjernike, ima veliko značenje. Ne želim nametnuti čitateljstvu ovo razmišljanje isključivo kao kršćansko, nego samo povodom ovoga vremena želim razmišljati sa svim ljudima dobre volje o inače jednom teškom problemu, koji nas tišti bez obzira na naše vjersko opredjeljenje, a to je »tama noći«.

ADVENTSKE ZORNICE: Spremajući se za ovu temu listao sam po knjigama duhovnih pisaca i našao nekoliko vrlo vrijednih misli koje bih želio i s vama podijeliti ne bi li, potaknuti ovim razmišljanjem, osjetili da i noć, i ona duhovna, može biti obasjana i da možemo jedan drugome biti na utjehu i radost.     O čemu se radi? Adventske zornice imaju neku posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane, jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan.         Vjernici u gradu često ne znaju što zornice znače. Oni rano ustaju, nose djecu u vrtić, odlaze na posao, i tko da još misli na svoju religioznu dimenziju u rano jutro. Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi. Noć je ujedno znak boli, tjeskobe i muke. Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše.     Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od umiranja ili gubitka drage osobe. Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo.
    U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti.

NAVJEŠTENJE DANA: Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja.         Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima. Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik u svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive. Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustanimo dakle ovih dana ranije, sjednimo na rub kreveta i zavapimo Bogu. Sjetimo se da nas on voli, to više što smo svi patnici. Sjetiti se da je Bog svemoguć, prihvatiti svoje muke i predati ih u njegove ruke. Doživjet ćemo kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom.
    Nemojmo očajavati. Dan se bliži. Onima, koji će smoći vremena i snage poći na zornice, preporučujem da sa sobom uvijek u srcu ponesu sve svoje ukućane i sve njihove probleme. Mi, koji ćemo se na zornicama okupljati, trebamo ovom gradu, narodu i svim ljudima dobre volje upravo biti posrednici dobrote, ljubavi i nade. Tako je puno beznađa oko nas da je ovo vrijeme priprave za Božić, označeno Adventom, upravo najpogodnije za podržavanje nade koja uvijek rađa radošću. Dakle, nada u koju ulazimo, i kao ljudi i kao kršćani, je veliki doprinos međuljudskim odnosima, koji će biti nadahnuti željom tješiti, kao što kaže Prorok »Tješi, tješi narod moj…«. Tko god prepozna u sebi taj zov za nadom, neka nikako ne zakopa u sebi glas svoje savjesti, nego neka postane što glasniji navjestitelj nade i tako vjesnik radosti koja nam je toliko potrebna.        g