Arhiv tekstova

Marginalije s ruba

Pred dilemom sam. Velikom. Što u dnevniku, koji će bit objavljen, pisati? Uvjeren sam da je ono što se odnosi na i oko mene za druge uveliko beznačajno. S druge strane, ono, pak, što se događa u društvu svima je prejasno. Samo da je riječi. Za iskazati tu svekoliku svakovrsnost posrnuća ljudskoga. Samo da je riječi. Dobrih riječi za to opisati da je… (…)
    Nadalje, pisati o onome što se događa ovdje na rubu, na krajnjem sjeveru Srbije, u Subotici, također malo koga u državi nam preobljubljenom centrom zanima. Zna se da je i najmanji događaj u Beogradu važniji i bolje se javno prezentira nego li epohalno značajan i onaj najbolji izvan. I zašto onda nekoga o rubnome smarati i mijenjati tako hipercentralizirani koncept javnosti? A to je možda najveći, veći čak i od etnocentrizma, problem Miloševićevog nam naslijeđa – stravično jak beogradocentrizam. O, kako ovdje bolno nedostaje duha postmoderne! O, da je barem malo rasredištenja! (…) Isto tako, i neka moguća manjinska vizura promatranja ovdašnjoj je javnosti uveliko strana. I nije joj interesantna. Štoviše, gdjekad je čak i nedobrohotno primljena. Ona kao takva. Manjinska. Unekako se kao mrska nadaje. Počesto. Osobito ako je ujedno i misleća. (…)
POGLED NUZ CESTU: Na izlasku iz Novog Sada, pogled mi je usmjeren vani. Sve vrvi od najlon vrećica i plastičnih boca. Nuz cestu. Pada mrak. Da, Srbija je prljava zemlja. Teško mi je to priznati, ali je istina. Preprljava je. Čak i Vojvodina, toliko samodopadno i lažno napuhana od superiornosti. A svaki od cestovnih pristupa glavnom joj gradu ima po nekoliko divljih deponija!
Strahujem od toga da će za naš bahat odnos spram prirodi ispaštati djeca. Bit će ponovno radnih akcija. Uklanjat će se smeće… No, nije problem samo gotovo sveprisutnost smeća: više zabrinjava da malo tko to primjećuje kao problem. I da se ništa na tomu planu ne poduzima. Unatoč ministarstvima. I tamo nekim savjetnicima. Odlagati smeće na za to određeno mjesto je navika. Gotovo kulturni obrazac. I moment društvene brige. (…)
    Subotica u jesen. Topla, miholjska je. U srcu Panonije. Prepuna draži je. Priroda je sada skončavajuća. I samo po tomu je, čini se, istovjetna s vlašću DOS-a, koja ovih dana hita svojemu kraju. I za razliku od toga ne previše plodnog trajanja DOS-a, u prirodi se zaokružuje ciklus bogatog rađanja. Plodovi joj gospodare ljudskim životima. Jer, na njih je čovjek primarno usmjeren. Stoga sve nekako i nuka na ćutnju punine i zadovoljstva. Nuka na to tako ono što dolazi iz prirode. Iz društva, pak, u posljednje vrijeme podosta nuka samo na gađenje (…)
SPLETKE I INTRIGE: Godi mi boravak, očito, u gradu. Doma sam. S obitelji. U jednostavnosti svakodnevnih obveza, s naporima oko osiguranja egzistencijalnih potrepština, svjedoči se, unatoč svemu, lakoća i radost življenja…
    No, on je ujedno i težak. Boravak ovdje. Provincija, naime, i guši. Mnogočim. Nepotrebno satire čovjeka. Svjetonazorskom skučenošću, glupostima i mržnjom, dakako, ponajviše. Zagorčava dodatno i ovako gorke živote nam. Ona tako. Razmišljam stoga o ponajboljoj knjizi u Srbiji XX. stoljeća, onoj Konstantinovićevoj, o našem usudu – duhu palanke. Ni bolje knjige, ali ni slabije recepcije. U nas. Konstatiram oporo o Konstantinoviću tako. Bolno nenaučena lekcija. A posljedice? Nesagledive. Barem po patnji i nesreći.
    Razmišljam o njoj ne slučajno. Rodom je, inače, Radomir Subotičanin. Da li je njegovo, istina, vrlo kratko iskustvo Subotice imalo utjecaja na sadržaj djela? Bio li je on upućen i na tzv. elitu subotičkih Hrvata? Pitam se to, ponovno, s razlogom. Ovdje u Subotici, dovoljno velikom gradu da bi bilo previše malih ljudi. Sklonih spletkama. Intrigama. I malim, sitnim lažima. Ali s opasnim posljedicama. Opanjkavanje drugih je ovdje skoro dio manira. Ne od sada. Sve sliči pomalo na prijestolje taštine. Ili na uzglavlje zavisti. Kao da je trajno priređena veličanstvena gozba sujetnih ovdje. Čini vam se da ste oko stola zlobe…
    Razmišljam tako o tomu sumorno, jer sam i sam objekt u takvim, sramnim zbivanjima. Upravo sada to vrhuni. Premda, ne znam zašto. Stvaraju se intrige, proturaju se laži ili polustine. U svemu i pri svemu tomu nema skoro nimalo javnosti. Na ulici čuješ što ti je tko »napakirao«. Jednostavno, nema se hrabrosti za izaći u javnost i pošteno reći. Već se to plasira zna se kod koga. U provinciji su, čini se, ljudi još nekako sitniji…
SUOČAVANJE SA ZBILJOM: Idem s Augustinom do grada. Moram preuzeti nosač zvuka s kompozicijom »Bunjevački blues«, koju je sjajno uradio Hrvoje Tikvicki. Ne samo preuzeti ga, već i platiti sve troškove njegove izrade. Naravno, sam – iz vlastitog džepa. Kao što sam, uostalom, i istoimenu knjigu svoju objavio – u vidu samizdata. Inače, knjigu koja je ovdje skoro prešućena. Očito, tko dolazi iz provincije i piše na drugom jeziku sudbina mu je sljedeća: boravit će u bijelom prostoru. On, naime, neće postojati u javnosti.
    Hrvojeva je kompozicija, inače, prva koja glazbeno naslijeđe ovdašnjih Hrvata na sjeveru Bačke pokušava u etno maniru tematizirati. To je, s jedne strane, pokazatelj kulturne nam zaostalosti, ali i, s druge strane, velikog iskoraka. Tradicionalizam, institucionalno siromaštvo i konzervativizam suvereno gospodare kulturom vojvođnskih Hrvata. Pojedinci koji štrče, pak, moraju najveći dio iznijeti sami. Ali i to ima svojih prednosti, osim podložnosti spletkarenju i destruktivnom djelovanju vaninstitucionalno uspostavljene moći…
    (…) Ponovno se susrećem s javnim prijevozom. I tako se suočavam s našom zbiljom. Tko hoće dobro upoznati Srbiju danas, treba se usmjeriti na njezine javne usluge. Tako će, na primjer, ponajbolje spoznati da postoji i nešto drugo izvan beogradskog kruga dvojke. A to je veći dio Srbije. I izvan udobnih vozila u kojima se voze političari. Tada se vide redovi umorivlljenika pred bankama, ljudi ponad kontejnera… Ali, bojim se da za to nema spremnosti. Hrabrosti. Za suočenje. Takvo. Lagodno je boraviti, naime, u lažima. Živjeti s iluzijama…
    Recimo, Novi Sad i Beograd, inače dvije prijestolnice i dva najveća grada u Srbiji danas, nemaju još uvijek javnog toaleta! Znači li to da se ovdje grad razumijeva kao proplanak između dva brda, gdje se nužda vrši zalaskom negdje iza? Ne znam točno, ali je tek činjenica da javni toaleti ne postoje. Kao uostalom i mnogo što drugo. (…)
Tomislav Žigmanov,
preuzeto iz dnevnog lista »Danas«