Arhiv tekstova
28.03.2003
Umjetnost (ne)starenja - Ray Charles i Petko Vojnić Purčar
Ray Charles:
»Genius + Soul = Jazz«
U svojoj knjizi »Veliki stilisti jazza« (Prometej, Novi Sad, 2000.) stavku/odrednicu naslovljenu (s) »Ray Charles«, počeo sam konstatacijom- »Ray Charles slovi za genija, a među kolegama, glazbenicima i muzičkom kritikom nadimak mu je »The Genius«/Genij. Tome se nema što niti dodati, niti oduzeti, to sasma dostatno zbori, o njemu, o njegovomu djelu, za sebe.« Premda je krajnje neumjesno citirati samoga sebe, ne vidim drugoga načina da o Charlesu kažem sve što bi se o njemu zasluživalo znati, a da to ne nalikuje enciklopedijskom razmetanju masom faktografskih podataka. Ipak, ono najnužnije: rodio se 1932. godine, u gradu Albany, u državi Georgia (On My Mind, kako je to lijepo kasnije pjevao), a kršten je kao Ray Charles Robinson. Sasvim je oslijepio u šestoj godini, pa ipak je, samouk, naučio svirati glasovir, orgulje, bas-gitaru, klarinet, saksofon i trubu. Jedan je od deset najvećih muš-kih pjevača popularne glazbe 20. stoljeća, a njegov je utjecaj na široki spektar pomenutoga idioma gotovo nesaglediv u domeni od gospela, bluesa, soula i jazza, do country, pop i rock glazbe. Album iz naslova je, po glazbenim čistuncima i puritancima bluesa, soula i jazza, ponaj-bolje ostvarenje genijalnog crnoputog američkog umjetnika, a objavljen je prvi puta davne 1960. godine, za tvrtku »Impulse« (re-izdat nanovo ove, od strane diskografskog nakladnika »Dunhill«), te je gotovo vršnjak potpisnika ovih redaka. Na ovom briljantnom ostvarenju Maestro Charles, koji je osobno digitalno remiksao izvorne snimke u svom studiju u Los Angelosu, udružio je snage s pratećim orkestrom velikoga jazz-neimara, pokojnoga Counta Basie-a, ali bez nazočnosti glasovitoga pijaniste, skladatelja i aranžera. Fanovi Charlsova pjevanja biti će možda u prvi mah razočarani, ako još nisu čuli ovaj album, jer Charles pjeva tek u dvije numere, ali instrumentalna virtuoznost Genija i sjajna pratnja Basieva orkestra, kao i divni aranžmani Quincy Jonesa (tada još golobradoga dječarca, ali već iznimno talentiranoga trubača i aranžera) i pokojnoga Ralpha Burnsa (skladao i aranžirao sjajnu glazbu za vrsni cjelovečernji crtić Walta Disneya, »The Jungle Book«/Knjiga O Džungli), više su no dostatni nadomjestak. Osim vrhunskog Charlesovog muziciranja na električnim orguljama, istak-nuo bih nadahnute improvizacije i solističke dionice tenor-saksofonista, Franka Fostera, trombonista Urbie Greena, te trubača Philipe Guilbeaua. Niti u snu ne pomišljajte da ste nekakav znalac bluesa, soula ili jazza, ukoliko ovaj CD nemate u svojoj kolekciji.
Petko Vojnić Purčar: »Putovanje prema Crnome moru«
Laureat NIN-ove nagrade iz 1977. godine za vrsni roman »Dom, sve dalji«, romansijer, pjesnik, pripovjedač, esejist, književni prevoditelj (francuski, njemački, mađarski, engleski jezik), dramski pisac, filmski redatelj, kazališni, i, uopće, kulturni djelatnik, urednik radio-emisija, raskošno obdareni i renesansno razbarušeni, kreativni multimedijalni autor Petko Vojnić Purčar i svojom najsvježijom knjigom, zbirkom poezije »Putovanje prema Crnome moru« (»Svetovi«, Novi Sad), dokazao je da mu u spisateljskoj vještini i poetskom nadahnuću nema ravna na ovim prostorima, pa i mnogo, mnogo, šire. Ova je poetska knjiga, uz onu, ovdje već predstavljenu, životne mu saputnice, prof.dr. Jasne Melvinger, bez ikakove sumnje nešto najbolje što je minule godine tiskano u nas, barem što se poezije tiče. Purčareva poetika sva je satkana od vibracija iskonskog »noch nicht sein« (Heidegger), puna je aureole ludističko-lingualnih gargantuanskih kalambura koji nikako ne konotiraju nekakovi elitistički larpurlartizam, već u domeni wittgensteinovskog svjetonazora dosižu razinu arhajsko - neoromantičarske nadrealne ekspresivnosti, katkad na tragu, primjerice, jednog E.E. Cum-mingsa, dok je u pjesmama, koje su izvorno tiskane i na njemačkom, mađarskom i francuskom jeziku, te kasnije prevedene, od strane, dakako, samoga autora, na hrvatski, jednostavno nemoguće porediti Purčara s bilo kojim bardom suvremene poezije, a da to, ma kako u prvi mah pompezno zvučalo, ne bude na štetu dotičnih (bardova). Uz još jednu aluziju na poetsku knjigu gospođe Melvinger, imam dojam kako se ubjedljivo najbolja poezija na hrvat-skome jeziku, na ovim prostorima, piše pod istim krovom. Uz jednako veličanstveno prozno ostvarenje, roman »Crvenokošci«, ovaj Genij (koji za razliku od gorepomenutoga, glazbenoga, nije crn i, na svu sreću, ima odličan vid) i, kako ga je pokojni velikan pisane riječi Slobodan Tišma nazvao »pan-evropski« spisatelj, može biti spokojan-višegodiš-nje neobljavljivanje njegovih djela (što ide na dušu ovdašnjim urednicima i nakladnicima) ni najmanje nije umanjilo njegovu stvaralačku snagu i inventivnost. Sretan Vam povratak, Meštre! Ako ste, uopće, ikada i bili odsutni…
