Arhiv tekstova

Naš život uvelike ovisi o putovima. Ako se u neki grad ne može ući jer su putovi zakrčeni i minirani, u taj grad ne može stići hrana, brašno, pšenica... u taj grad ne može stići roba, te se čovjek nema u što obući i mnoge stvari u životu ne mogu funkcionirati. Putovi su dragocjeni. O njima ovisi ljudski život. Ljudi zato paze na putove, asfaltiraju ih, uređuju ih, postavljaju čuvare putova, stalno ih postavljaju, dotjeruju, proširuju. 

Putem se dakle omogućuje život i zato su putovi svi puni nade. Ako se putovi unište, bit će manje nade u naseljima i nastambama ljudskim. Međutim, u ovo vrijeme tjeskobe, čini nam se da su mnogi putovi zatvoreni. Osim putova o kojima razmišljamo, postoje daleko važniji putovi duha i ti putovi omogućuju pravi život, prave vrednote. Ovih dana smo svjedoci kako se jedan put nade zatvorio. Zatvorio se put koje je cijelo čovječanstvo željelo ostvariti, a to je put mira. Unatoč svim apelima, razgovorima, pregovorima, pa čak i molitvama, moćnici ovoga svijeta su zatvorili put nade. 

Rat je. Jednako tako smo još uvijek pod dojmom jednog prekinutog životnog puta, koji nas je ražalostio i začas zaustavio, da bismo sa puno više muke sada trebali otvoriti nove putove nade i nastaviti tamo gdje je put prekinut. I tako se iz dana u dan suočavamo sa činjenicom da su nam zemaljski putovi, ovi materijalni, neobično važni, ali da bi bez njih nekako život trajao, događao se, ali se osjećamo nemoćnima ako se prekine duhovni put nade. Zašto se on prekida? Ponajprije čovjek treba biti svjestan svoga poziva da je u život pozvan i na životni put postavljen da bi ostvario neponovljiv, vlastiti i samo sebi svojstven životni put koji mu je namijenila Providnost. Ti se putovi mogu ukrštati, ti se putovi mogu susretati, oni mogu ići paralelno, ali se ne smiju uništavati. Svatko tko je pozvan u život, pozvan je na životni put i nitko mu nema pravo ni prekinuti, ni onemogućiti da ga putuje mirno. Svako nasilje i zatvaranje puta čini nesretnim ponajprije nasilnika, a onda sve one kojima je put prekrižen, onemogućen ili preki-nut. Ali, da bi čovjek ovako mogao razmišljati, treba biti svjestan svoga vlastitoga bića, a to je: ja sam biće na putu! Dakle, prvo je i bitno imati svijest o vlastitom putovanju, o vlastitom životnom putu i o zadacima ostvarivanja životnoga puta. Glasnik te svijesti jeste savjest. Svijest i savjest tako su bitno povezani kao put i putnik. Čovjek koji nema vlastite svijesti o tom svom putovanju, teško da može imati savjesti o zadatku puta. A čovjek bez savjesti i pita-nje je - dokle je i kako je čovjek. Savjest je ono svjetlo koje nas na tom životnom putu povezuje sa Transcendentalnim i to je put do Boga. Na ovoj zemlji naš put ne završava. Svačiji put vodi do Boga. Tko će do njega stići? Samo onaj koji sluša svoju savjest, jer ona je ostvarenje otvorenog puta. Ne slušaš li savjest, ti si razrovao put, minirao cestu do Boga, ti si zatvorio sebe i nestaješ. Hoćeš li dakle, poći naprijed i želiš li snagu odozgo, dolazi u tebe, onda moraš imati dobru savjest, ispravnu savjest, sigurnu savjest, koja ima vertikalu do Boga i horizontalu do svakoga čovjeka.

Da bi putovi ostali slobodni za komunikaciju s Bogom čovjekom, potrebno je imati onoga koji će neprestano popravljati, štititi, čuvati te putove. Mi kršćani čuvaricu te svoje savjesti prepoznajemo u zajednici Isusovih učenika. U ovo korizmeno vrijeme ta se zajednica laća ne malog posla, a to je zaštita i popravljanje razorenih i miniranih cesta. Obraćenje i metanoja popravljaju savjest i čine je sposobnom da komunicira s Bogom i čovjekom. Zato se i sada, baš u korizmi, otvaraju nove mogućnosti i novi putovi nade, jer u času kada te nade nestane, nestat će čovjeka. Stoga se s poštovanjem obraćamo gospodaru povijesti, da u našoj maloj osobnoj povijesti, a tako i u povijesti naroda i cijeloga svijeta, popravi svjetlom i milošću svijest, da očisti savjest i da nam se ne zatvore i razore putovi nade.