Arhiv tekstova
Tolerancija se mora graditi
Zvonko Tadijan, diplomirani biolog, rođen je u Sonti 1961. godine. Srednju medicinsku školu završio je u Somboru, a studij biologije na PMF-u u Novom Sadu. U radnoj knjižici ubilježen mu je staž skupljen u Apatinu, Bosanskom Novom, Vrbovcu, Stanišiću i Prigrevici, da bi se u jesen 2001. godine skrasio u rodnoj Sonti, na mjestu direktora OŠ »Ivan Goran Kovačić«. Momentalno obnaša i više političkih funkcija, a nedavno je imenovan i u novi UO »Hrvatske riječi«, te je nedvojbeno zanimljiv sugovornik o mnogim za hrvatsku zajednicu aktualnim temama.
HR: Predsjednik ste Savjeta MZ Sonta, direktor OŠ »Ivan Goran Kovačić« u Sonti, član IO SO Apatin, a odnedavno i član UO našeg tjednika. Kako uspijevate uskladiti ovako brojne obveze?
Obveze koje imam tijekom radnog dana ili tjedna jesu brojne, ali dobrom organizacijom čovjek sve postigne. Ne mogu se pohvaliti da mi ostane puno slobodnog vremena, no ukoliko želite svojim angažmanom doprinijeti općem boljitku, to je neminovnost. Tu svakako najviše trpi obitelj i osobni život, no sve ima svoju cijenu. Pomalo je i sreća što se navedene dužnosti u velikoj mjeri prožimaju, tako da ih čovjek može obnašati i paralelno.
HR: Kao predsjednik Savjeta MZ, stalna ste meta i pohvala i pokuda žitelja Sonte. Rezimirajte nam rad organa na čijem ste čelu tijekom ovog mandata, te Vaše obveze i očekivanja.
Samim prihvaćanjem da idem na izborne liste i pridobivanjem povjerenja sugrađana, prihvatio sam i ono što ovakve funkcije nose sa sobom. Uvijek ćete imati određenu grupu ljudi koja vas razumije i podržava, grupu indiferentnih i grupu koja će vas napadati i kritizirati vaš rad. Toga mora biti svjestan svaki nosilac javne funkcije i biti spreman na ponekad i jako neugodna zbivanja. Generalno gledano, nitko od nas nije pretjerano zadovoljan realizacijom obećanja iz 2000. godine, ali svatko pošten će priznati da su se zbili jako krupni pomaci. Ako hoćemo rezimirati rad Savjeta MZ Sonta, trebamo reći da je odrađeno puno stvari: popravka na vodovodnoj mreži, sanacija krova Doma Kulture, asfaltiranje terena i uređenje rasvjete na sportskom terenu u centru sela, uređenje okoliša dječjeg vrtića, pomoć školi u nabavci računala, rješavanje organiziranog odvoza smeća, pošumljavanje terena u okolici sela … Pružana je i materijalna potpora sportskim i kulturnim subjektima, te udrugama građana. Momentalno je u ophodnji kapitalna investicija vrijedna oko 5 milijuna dinara, zamjena filtarskih postrojenja u našoj tvornici vode, izgradnja dva nova trafoa, uređenje autobusnih stajališta, izgradnja novog nogostupa na Apatinskom putu i još neke sitnije aktivnosti. Nadam se da ćemo do konca mandata okončati sve započeto, mada ni sam ponekada nisam zadovoljan tempom izvedbe, jer u svemu ima previše administriranja i čekanja bez naše krivice. Volio bih da država ima manje zakona, ali da su jasniji i da se ne mijenjaju ovako često.
HR: Željeli bismo čuti Vaše osobno mišljenje o međunacionalnim odnosima u Sonti, te o odnosu općinskih organa prema nacionalnim manjinama.
Dati ocjenu na ovu temu teško je i nezahvalno jer na ovim našim prostorima, na žalost, još uvijek postoje mogućnosti za izazivanje raznih incidenata, koji za tren pokvare sliku. Ukoliko promatramo cjelokupno stanje, odnosi su sasvim zadovoljavajući, mada se, kao i svugdje, neprekidno mora raditi na izgradnji tolerancije svih strana. Ljudi su često skloni da neke svoje frustracije prikažu i u svijetlu nacionalnog, a tu mogu početi ozbiljni problemi. Moram reći kako je odnos sadašnje općinske garniture na vlasti prema nacionalnim manjinama izuzetno korektan i predstavlja stvaran odnos suradnje i partnerstva.
HR: Koliko nam je poznato, niste član niti jedne stranke. Možda nam baš zbog toga možete pružiti realan prikaz političkog života u Sonti?
Do 2000. godine u Sonti ste imali jednu ili dvije stranke koje su dominirale (SPS, JUL), dok danas rade i mjesni odbori DS, DSHV, DSS, SRS, LSV … Nemam točnu spoznaju o brojnosti članstva, ali znam da su aktivne po tome što povremeno traže prostoriju za sastanke. Ukoliko gledamo cjelinu političkog života, moramo zamijetiti da Sonćani nerado ulaze u stranke, ne samo u današnje vrijeme. Na žalost, kod nas još uvijek vlada pravilo: ako nisi s nama, onda si protiv nas, a kultura političkog dijaloga je na niskim granama, tako da potpuno razumijem ljude koji se ne žale politički angažirati, mada bi imali puno toga za reći u uraditi. Naprosto, još nemamo granice između sukoba mišljenja i sukoba ličnosti, a to je proces koji se dugo uči.
HR: Ovih dana u Sonti je održan 72. »Grožđe bal«, u organizaciji dva mjesna KUD-a, među kojima, kao što znamo, ne vladaju baš najskladniji odnosi. Kako Vi, s pozicije javnog djelatnika, gledate na ovakvo stanje u kulturi, i da li, kao predsjednik Savjeta MZ namjeravate poduzeti korake koji bi doveli do normalizacije odnosa?
Odmah moram reći da je 72. »Grožđe bal« organiziran gotovo besprijekorno. Imali smo goste sa svih strana i, koliko je meni poznati nitko nije imao bilo kakvu primjedbu ili žalbu. Problemi prije i poslije »Grožđe bala« nastali su u našim, sonćanskim glavama, ali ja vjerujem da će biti riješeni bez ikakve arbitraže i pomoći. Za neke procese potrebno je samo vrijeme. Ovo nije osobeno samo za Sontu, to je opći problem u cijeloj Vojvodini, kad je u pitanju naša manjina. Većina se još nije suživjela s promjenama i nada se kako će se vratiti »stara dobra vremena« i sve će biti kao prije. U Sonti imamo tri udruge koje se bave kulturom, prvenstveno folklorom, a odnosi među njima bit će onakvi, kakvim ih sami budu gradili. Jednako podržavam rad svakog, kritiziram jednako, pokušavam biti objektivan. Svaki pojedinac u ovim udrugama mora biti spreman na kompromise i međusobno razumijevanje, a moji napori će biti usmjereni u pravcu izgradnje međusobnog dijaloga.
HR: Nekada je sport u Sonti bio na visokim granama. Kakvo je stanje danas?
Sonta je nekad imala kvalitetne rukometne ekipe, mušku i žensku, koje su se natjecale u bivšim ligama, a kojih danas nema. Postojao je šah-klub, karate-klub, košarkaški klub, ni njih danas nema. Aktivan je još jedino NK »Dinamo«, kojeg materijalno podupire MZ sredstvima koja joj stoje na raspolaganju za te namjene. Ovakvo stanje moramo promatrati u okviru jednog šireg problema, a to je starenje sela, te migracije. Od 8.000 žitelja iz šezdesetih, Sonta je pala na 5.000 po prošlom popisu. Pored smanjenja baze, tu je i problem financiranja, jer u ovakvim sredinama sve je teže riješiti pitanje sponzorstva.
HR: Jeste li, kao član IO SO Apatin, zadovoljni suradnjom organa lokalne uprave MZ Sonta sa općinskim organima?
Svakako da sam zadovoljan, jer upravo sam i na toj funkciji da bih pridonio razumijevanju i suradnji, Istina, moglo bi biti još bolje. Mi, žitelji sela, uvijek ćemo se boriti protiv prevelikih apetita centara. Stalno ćemo misliti kako je dio proračunskog kolača koji dobijamo nedovoljan, a grad će smatrati da je prevelik. Ovaj antagonizam je prisutan na svim razinama, a gradovi su ti koji imaju vodeću ulogu i koji baš i ne razumiju naše probleme.
HR: Povucite nam paralelu u odnosima općinskih organa i organa MZ Sonta u vrijeme prošlog i sadašnjeg režima u domeni komunalija, prosvjete, kulture, sporta, pitanja nacionalnih manjina.
Opće stanje u državi u proteklom periodu reflektiralo se i na stanje u Sonti. Godine rata bile su izuzetno teške, bilo je svakakvih zbivanja. Došlo je do iseljavanja jednih, doseljavanja drugih. Puno stvari se korjenito promijenilo i uspoređivati dva perioda jako je teško i nezahvalno. Povjetarac demokracije, namjerno kažem povjetarac, koji nas je zapuhnuo potkraj 2000. godine, donio je ogromne promjene oko nas, ali bojim se ne i u nama samima. Neki ljudi još ni danas ne shvaćaju dubinu ovih promjena, kao ni njihovo značenje. Danas imamo povoljniju političku i opću klimu, a kako ćemo se u njoj snaći, ovisi prvenstveno o nama. Naši su ljudi naviknuti da se stvari dešavaju same po sebi, da će njihove probleme riješiti netko dugi. No, nema više rješenja po inerciji, kapitalizam je nemilosrdan. Zbivanja u našoj zemlji to potvrđuju, na žalost, ponekad na izuzetno bolan način.
HR: Predstavite nam »osobnu kartu« OŠ »Ivan Goran Kovačić«.
Sonta ima jednu, sad već možemo reći, malu školu od nekih 400 učenika, s tendencijom daljeg opadanja tog boja. Ima nas 36 uposlenih, radimo u dvije smjene. Prostora imamo dovoljno, postoji odlična školska kuhinja, sportski tereni, pristojni sanitarni čvorovi, solidna učila, računarski kabinet … Sama zgrada je dosta dotrajala, s lošom stolarijom i krovom, nemamo adekvatnu dvoranu za tjelesni odgoj. U posljednje dvije godine, uz pomoć lokalne zajednice, pokušavamo sanirati najveće probleme, no to ide dosta sporo. Prošlog ljeta smo generalno oličili školu, što nije urađeno već više od 10 godina, sredili smo sanitarije, imali smo nekoliko zahvata na centralnom grijanju, ali još uvijek imamo puno problema, koje u predstojećem periodu moramo riješiti.
HR: Koliko ste, kao direktor škole, zadovoljni suradnjom s hrvatskim institucijama u Vojvodini, pogotovu po pitanju uvođenja hrvatskog jezika u nastavu?
Odgovor na ovo pitanje bi bio od »odlično« do »ne zadovoljava«. Zašto? Postoje brojni kontakti, obećanja, ali u realizaciji dolazi do zastoja. Imali smo brojne kontakte i dogovore oko uvođenja nastave hrvatskog jezika, krenulo je, ali evo do danas nijedan udžbenik ili učilo nije stiglo do nas. Mislim da je tu u povlaštenom položaju Subotica s okolicom, a mi »južnjaci« i dalje smo prepušteni osobnom snalaženju. Moram priznati kako su, u odnosu na prošlu godinu, zamjetni pomaci, no sve to mora ići i bolje i organiziranije, s više rada na terenu.
HR: Zamjetno je da, u odnosu na izjašnjavanje Sonćana na popisu, u Vašoj školi postoji zanemarivo mali broj učenika čiji su se roditelji izjasnili za upis djece u odjeljenje na hrvatskom jeziku. Kako objašnjavate ovu pojavu?
Mislim da je to slojevit i kompleksan problem, koji nije samo specifikum Sonte. Pogledajte Sombor, tamo živi veliki broj Hrvata, a mislim da niti u jednoj gradskoj školi nema hrvatskog jezika. Čini mi se da ove godine opada broj učenika u hrvatskim odjeljenjima. Zašto se ovo zbiva? Mislim da je tu problem upravo u prijelazu s naroda na nacionalnu manjinu, kojeg ljudi, jednostavno, nisu razumjeli. Prisutan je i strah od svojevrsnog obilježavanja u svojem okružju, ljudi se plaše da im se djeca izdvajaju po bilo čemu. Svoju nacionalnu pripadnost ne žele ili se plaše javno pokazati. Isto tako, velika sličnost dva jezika kod mnogih ne stvara potrebu izučavanja materinjeg. Prisutne su i posljedice jednog suludog ratovanja, koje su ostavile bolne rane kod oba naroda. Dosta toga opterećuje našu zajednicu i iznutra. Problematika je, dakle, izuzetno opširna i zahtijeva duboku analizu.
HR: Za razliku od osmoškolaca, roditelji srednješkolaca i studenata u velikom broju nastoje upisati djecu u škole u Hrvatskoj. Jesu li u pitanju razlozi ideološke ili ekonomske naravi?
Mislim da je tu riječ o problemu perspektive nakon završene škole. Ljudi se nadaju kako će im djeca imati bolju priliku za uposlenje i karijeru. Putovnica Republike Hrvatske daje i lakšu mogućnost izlaska u Europu i svijet, i tu treba tražiti razloge odlaska djece na školovanje u Hrvatsku. Za nas je jako veliki problem to što se vjerojatno nitko od tih obrazovanih ljudi neće vratiti u sredinu iz koje je potekao.
g
