Arhiv tekstova

Zaštititi građane od države

Donošenjem odluke o uvo-đenju institucije ombudsmana, vojvođanski je parlament načinio jedan korak ka približavanju europskim građanskim institucijama, koje do sada nisu bile poznate našem društvu.
    U zemljama s dugom tradicijom rada ombudsmana, kakva je na primjer Švedska u kojoj ta funkcija zaštite ljudskih i građanskih prava postoji već čitava dva stoljeća, uloga tzv. narodnog odvjetnika je vrlo djelotvorna i efikasna u obrani demokracije, pravnog poretka i zakonitosti u društvu. U nekim, pak, drugim zemljama ta institucija nije tako moćna ni poštivana, ali je nedvojbeni trend u cijeloj Europi uvođenje ove dodatne zaštite građana, prije svega od birokratske samovolje državnog aparata. Ombudsman se tako pojavljuje kao zaštitnik građana i pravnog poretka, a njegova objektivnost, nepotkupljivost i pravičnost djeluju kao bitan element javnoga moral u datim zemljama.
KONTROLA DRŽAVE: Što je u stvari suština zadaće i uloge ombudsmana u jednom društvu? Ombudsman u biti kontrolira rad državnih organa na zahtjev građana ukoliko oni smatraju da su im ugrožena neka prava, te bi najkraća definicija njegove uloge bila zaštita prava građana. »Ombudsman je pokrajinskom odlukom definiran kao nezavisan i samostalan organ, objašnjava za »Hrvatsku riječ« Petar Teofilović, kojeg je pokrajinski parlament imenovao za prvog obudsmana u povijesti Vojvodine. »To znači da on ne prima naloge ni od kojih drugih, bilo pokrajinskih ili drugih državnih organa, niti od interesnih grupa ili pojedinaca. No, s obzirom da je riječ o pokrajinskoj instituciji, tu postoje neka ograničenja u pogledu toga čiji rad ombudsman nadgleda i kontrolira. On u biti može djelovati samo kada je riječ o radnjama ili aktima pokrajinskih ili općinskih vlasti i javnih službi, kao što su u nekim elementima obrazovne i zdravstvene službe, ili elektrodistribucija. Što se tiče javnih službi, može razmatrati samo slučajeve čiji je osnivač Pokrajina.«
    U pogledu zakonskih okvira ombudsman nema nikakvog ograničenja, te on postupa po svim postojećim pravnim aktima – od općinskih, lokalnih propisa, preko pokrajinskih sve do saveznih. U krajnjoj liniji, on je dužan voditi računa i o međunarodnim standardima, koje propisuju razne konvencije, međunarodni ugovori i sporazumi koje je ratificirala naša zemlja, pa čak i pravilima međunarodnog prava koja nisu nigdje zapisana, ali se primjenjuju u svijetu. U to spadaju i oni slučajevi koji nisu izričito regulirani zakonom ili nekim propisom, ali za koje je očito da se radi o kršenju ljudskih prava, što je posebno očigledno kada se radi o javnim službama i njihovoj komunikaciji s građanima.
    O tome kolika su u biti ovlaštenja ombudsmana i moć da pokrene rješavanje nekog problema, Petar Teofilović kaže: »Na prvi pogled djeluje kao da ombudsman nema neku veliku moć, jer ne može poništavati akte nekih drugih organa, ili sam odlučivati i donositi odluke o tome na koji će način biti riješeno neko pitanje. Međutim, ombudsman ima na raspolaganju široka ovlaštenja u pogledu prikupljanja informacija, te je svaki organ kojem se on obrati tražeći informacije u vezi s nekim konkretnim slučajem dužan pružiti te informacije, pa čak i ako se radi o nekoj službenoj ili državnoj tajni.«
NARODNI ADVOKAT: Ombudsman također može pokretati bilo koje postupke, prekršajne ili krivične, pred sudovima i obavještavati nadležne organe o kršenju ljudskih i građanskih prava, te od njih zahtijevati da poduzmu mjere koje su u njihovoj nadležnosti, što predstavlja i vrlo konkretan mehanizam u tom poslu. Ipak, kako napominje naš sugovornik, ombudsman ne zastupa građane pred sudom, iako ga nazivaju narodnim odvjetnikom: »On nije odvjetnik u onom smislu kao ostali – neće pred sudom zastupati stranku kao njen zastupnik, ali je dužan obavijestiti javno tužiteljstvo, ili odgovarajući sud o postojanju kršenja nekih prava i zahtijevati da se pokrene odgovarajući postupak.«
    Ali prije toga, kako stoji u opisu posla ombudsmana, građanin koji se obrati za pomoć njegovom uredu mora, prije nego je zakucao na vrata njegove kancelarije, iskoristiti sva redovita sredstva koja mu stoje na raspolaganju za žalbu na određeni postupak kojim je povrijeđeno njegovo pravo. I tek kada dobije negativni odgovor, stupa na scenu ombudsman. A redovna (pravna) sredstva koja građanin može, i mora, iskoristiti prije obraćanja ombudsmanu, podrazumijevaju prije svega institut žalbe drugostepenom organu uprave. Ukoliko, recimo, netko dobije rješenje za koje smatra da krši njegova prava (a u kojem mora obvezatno stajati i tzv. »pouka o pravnom lijeku«, to jest građanin mora istodobno biti jasno obaviješten kome se i u kom roku treba žaliti na to rješenje), i ukoliko u predviđenom roku ne podnese žalbu, smatra se da je zadovoljan spomenutim rješenjem, te da nema nikakvih primjedbi na to. Ukoliko, međutim, nije zadovoljan, građanin mora, makar i forme radi, pokrenuti postupak žalbe, pa čak kada je svjestan da će teško bilo što promijeniti. Tek po završetku toga postupka obmudsman može nešto poduzeti, jer se tada smatra da nema više pravnih sredstava kojima bi netko štitio neko svoje pravo. Ombudsman se, međutim, u iznimnim slučajevima može umiješati u neki postupak i prije spomenutog postupka žalbe, ukoliko je očigledno da može doći do ozbiljnijih kršenja ljudskih prava.
    »U biti, posao ombudsmana je da nekom argumentacijom, ili uvjeravanjem, razgovorom s nadležnom službom ili organom pokuša postići rješenje koje će biti u skladu sa zakonom, a koje neće ići na štetu prava i sloboda građana. Najefikasnije je da organ nakon te intervencije, ako se zaista suglase o tome da se tu radi o povredama prava, preinači svoju odluku koju je prije toga donio a kojom se krše prava, i u tom slučaju angažman ombudsmana djeluje kao neko izvanredno pravno sredstvo. A ukoliko se nikakvo mirno rješenje ne može postići, ili u slučaju da građaninu nije preostao neki drugi vid i način da pokuša zaštititi svoja prava, na što ombudsman također ukazuje građanima ako postoje neke mogućnosti, dakle, ako ništa od toga nije uspjelo, tada ombudsman objavljuje taj slučaj u medijima. Istodobno, on je obvezan da najmanje jednom godišnje podnese izvješće Skupštini Vojvodine, o svim konkretnim slučajevima kršenja građanskih i ljudskih prava, kao i imena lica i organa koja su to činila tijekom godine.«
    Za sada još nije precizno utvrđeno kada će »proraditi« ured ombudsmana, pa čak ni njena adresa nije utvrđena. Razlog je pomanjkanje odgovarajućeg prostora za sve službe koje tu moraju biti smještene, te prevelika pretrpanost zgrade parlamenta, u kojoj je u prvo vrijeme bilo predviđeno smještanje ove službe. »U tijeku je rješavanje toga pitanja, i stoga ne mogu ništa konkretno reći, no očekuje se da se za dva do tri dana to riješi i ured započne rad, kaže Teofilović. On podsjeća da su osim u Novom Sadu predviđene kancelarije, a to znači i po jedan pomoćnik pokrajinskog ombudsmana, i u Subotici i Pančevu, koje će početi s radom samo neznatno kasnije od kancelarije u Novom Sadu – kada se već stekne uvid u način rad, količinu posla, i broj nužnih službenika.
ISKUSTVA DRUGIH ZEMALJA: Institucija ombudsman uvedena je u 85 država, ali je njeno porijeklo Skandinavija, gdje je i nastala. U Engleskoj se pojavljuje u obliku »komesara za upravu«. Nacionalni ombudsmani u Europi imaju gotovo svuda istovjetna ovlaštenja, potpunu slobodu djelovanja u odnosu na sve državne organe i razmatranja žalbi povodom svih pitanja koja se pokreću u vezi s poštivanjem ljudskih prava. U Europskoj uniji ombudsmana postavlja parlament, ali je on samostalan organ čija je dužost da prima sve žalbe na (loš) rad organa Unije, s izuzetkom pravosudnih. Pravo da podnose žalbe imaju građani svih država članica, kao i sva fizička i pravna lica koja imaju prebivalište ili statutarno sjedište u drugoj državi članici.
    Način rada, i efikasnost ove institucije se razlikuju od zemlje do zemlje. Po pravilu, može se reći da u onim državama u kojima već duže vrijeme postoji ova institucija – a riječ je o decenijama, dok u Švedskoj, koja je prva u Europi uvela ovu funkciju, ona bilježi već dva stoljeća – ombudsman ima i te kako veliki značaj. Ona se tamo tretira kao bitna kontrolna instanca, kao jedna vrsta nadzora nad radom prije svega državne uprave i administracije. U nekim slučajevima ombudsman nadzire i rad sudova, što kod nas neće biti slučaj. U nekim zemljama je »učinak« rada ombudsmana vrlo velik, te se obrađuje veoma mnogo slučajeva. Zavidnu efikasnost već imaju ove institucije i u Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji…U Mađarskoj ombudsman je uveden prije osam godina, a u Sloveniji prije sedam, što je za naše pojmove značajno iskustvo. U tim zemljama to je jedna vrlo aktivna i djelotvorna institucija, te ono što ombudsman radi ne ostaje bez odjeka u javnosti.          g