Arhiv tekstova
Osobno svjedočanstvo o stradanju vojvođanskih Hrvata
Knjiga vlč. Marka Kljajića »Kako je umirao moj narod« dokumentarno nam svjedoči o zbivanjima u godinama ovog posljednjeg rata. Pored obilja podataka o spomenicima duhovne, vjerske i materijalne kulture Hrvata u Srijemu, ova kronika svjedoči i o njihovom nestajanju s njihovih vjekovnih obitavališta, od Kukujevaca i Gibaraca, do Golubinaca, Slankamena, Hrtkovaca i Zemuna. Novinar Mihal Ramač u svome tekstu »Sudbina proganjanih« donosi iscrpan prikaz knjige vlč. Marka Kljajića. Tekst je objavljen u listu »Naša borba«-Beograd, 12. veljače 1998. godine.
Još mnogo godina će se pisati kronike najnovijeg rata, tužne i strašne kronike ubijanja, razaranja i zatiranja tuđih tragova. Ginulo se i stradalo ne samo u ratnim područjima, već i tamo gdje rata, službeno nije bilo. Knjiga »Kako je umirao moj narod«, Marka Kljajića (1950.), katoličkog svećenika iz Petrovaradina, značajno je svjedočanstvo o zbivanjima u zemlji koja je, na riječima, uvijek bila za mir i ravnopravnost građana.
Na više od 450 stranica, uz nekoliko stotina fotografija, te faksimila brojnih državnih i crkvenih dokumenata i isječaka iz štampe, autor piše o drami srijemskih Hrvata od 1991., do 1996. godine.
KNJIGA KAO HRABAR ČIN: Pisana s novinarskom strašću i pjesničkim zanosom, satkana od niza izvještaja, reportaža i dnevnih zapisa, ova knjiga će vjerojatno biti najviše tražena izvan granica Jugoslavije – tamo gdje su se raselili vojvođanski Hrvati, kažnjeni zbog tuđih krivica. Znajući da suhi podaci mogu biti rječitiji od najuzbudljivijih opisa, Kljajić navodi kompletne poimenične spiskove iseljenih iz svakog mjesta. Budući povjesničari i istraživači migracionih kretanja na ovim prostorima sigurno će najznačajnijim dijelom ove knjige smatrati upravo statističke tablice. Drugi će, pak, s posebnim uzbuđenjem čitati stranice koje će ih podsjećati na zavičaj u kom su jednog trenutka postali nepoželjni. Treći će se, možda čuditi da se tako nešto dešavalo u zemlji u kojoj oni i dalje mirno žive, dok će četvrti bijesno reći kako iseljavanje i nije najgore što je moglo snaći hiljade srijemskih Hrvata. Ova knjiga izazivat će različite sudove, ali je nesporno da je njeno objavljivanje hrabar čin.
Veći dio tekstova proteklih godina objavljen je u jugoslavenskoj ili, češće, hrvatskoj štampi. Međutim, skupljeni u jednoj cjelini oni djeluju mnogo snažnije. Kljajić nije smireni promatrač, već sudionik drame o kojoj piše. I on je proglašavan ustašom, i njegov dom je napadan i ružen parolama mržnje, uvijek od strane nepoznatih ili, eventualno, maloljetnih odnosno neuračunljivih počinilaca. Isto to se dešavalo u Hrtkovcima, Rumi, Sotu, Kukujevcima, Gibarcu, Vašici, Golubincima, Beški, Novom Slankamenu i drugim mjestima. Država je, po pravilu, pravili zapisnike i slijegala ramenima, doprinoseći time ubedljivosti i efikasnosti zastrašivanja, čiji krajnji cilj je bio etničko čišćenje. U kojoj mjeri je ono bilo efikasno govori podatak da je samo do kolovoza 1996. godine iz srijemskih sela i gradova otišlo oko 15. tisuća Hrvata. Onda je došla »Oluja«, novi val izbjeglica iz Hrvatske i novo protjerivanje građana Srbije hrvatske nacionalnosti.
MEDIJSKI PRITISCI: Od bezbroj dokumenata objavljenih u knjizi nasumice biramo smo dva. Prvi tekst je iz novosadskog »Dnevnika« od 21. veljače 1991., u kojem se tvrdi da je petrovaradinskim Hrvatima »podijeljeno preko 250 kalašnjikova s municijom. I da nije bilo drugih pritisaka, ovakva tvrdnja, nikad dokazana, ali ni javno opovrgnuta, bila bi dovoljna da nekoliko stotina porodica traži novu domovinu. Drugi primjer je sarkastično pismo direktora Zavoda za zaštitu spomenika iz Srijemske Mitrovice mjesnom župnom uredu, u kom se od primaoca zahtijeva da odmah skine daske kojima su od vani zakovani porazbijani prozori. Jer, tvrdio je brižni zaštitar, daske »predstavljaju ruglo na zgradi koja je proglašena za nepokretno kulturno dobro«.
Pored iscrpne kronologije ratnih zbivanja u dvadesetak srijemskih gradova i sela, pri čemu je prvenstvo dano napadima na crkvene objekte i rušenjima crkvi, autor daje i kratki historijat pojedinih mjesta, napose crkvenog života u njima. Na naslovnoj stranici nalazi se slika beogradskog umjetnika Ratomira Gligorijevića -prafraza Bijelog anđela, koji ima lik predsjednika Srbije iz ratnih godina, a među prilozima treba spomenuti i Kljajićeve stihove iz zbirke »U istini trećeg dana«, objavljene 1994. godine. Mada je pisana kao lično svjedočanstvo, što će reći bez historiografskih ambicija, knjiga Marka Kljajića, prije svega izvori koje ona navodi ili na koje ukazuje, spada u ona ostvarenja bez kojih se neće moći pisati historija ovih prostora – napisao je Mihal Ramač u svome tekstu.
Marko Kljajić je rođen 12. rujna 1950. godine u Jakotini kod Kotor Varoša u Bosni. U Sokolinama, rodnoj župi, polazio je četiri niža razreda osnovne škole, a više razrede osnovne škole završio je u Duboševici, Topolju i Kneževu, u Baranji kamo je doselio za majkom i sestrom koje su prije njega pošle »u svijet trbuhom za kruhom«. Klasičnu gimnaziju je učio u Zagrebu i Đakovu, gdje je završio i filozofsko teološki studij na VBŠ-u. Nakon ređenja za svećenika u Duboševici (Baranja) i primicije u Sokolinama (banjalučka biskupija) 1977. godine. Kapelan je bio pet godina: u Ivankovu, Valpovu, Bošnjacima, Dalju i Erdutu, odakle odlazi na župu Beočin i Čerević u Srijemu, a poslije tri godine prelazi u Petrovaradin, gdje je do danas kao župnik župe sv. Roka, suupravitelj svetišta Gospe Tekijske kod Petrovaradina i župe sv. Jurja u Petrovaradinu.
g
