Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Domaće »zvijezde« HNK u Subotici

LAJ^O LEN­DVAI
Lajčo Lendvai je rođen u Subotici 1909. godine, a u vrijeme pisanja ovog feljtona, živi u Zagrebu, u svoj 95. godini života, dobrog zdravlja. Bio je prvi upravitelj HNK Subotica koje je osnovano 19. 9. 1945. godine, pa do 1947., kada je poslat u Beograd na usavršavanje u dramskoj struci. Još prije Drugog svjetskog rata igrao je kao amater u grupi »Zbor hrvatskih kazališnih dobrovoljaca«. Po povratku iz Zagreba, gdje je živio od 1928.-1936. unapređuje svoje znanje iz krojačkog obrta. U Zagrebu je, u okviru sindikata, režirao i igrao glavnu ulogu u »Jegoru Buličovu« Maksima Gorkog, pred rekordnim gledalištem u hali Sajma. Već u jesen 1944. formiran je Pozorišni odsjek grada Subotice i početkom siječnja 1945., uz pomoć vojske, priredio je program od osam točaka, horskih i solo recitacija, skečeva i jednočinki iz NOB, te ulomak iz Gundulićeve »Dubravke« i iz romana »Zločin i kazna« Dostojevskog. Pozorišni odsjek je do kraja sezone dao pet premijera koje je režirao i igrao u njima glavne uloge upravo Lajčo Lendvai. To su bili »Požar strasti« J. Kosora, »Ženidba« N. V. Gogolja i već rečeni »Jegor Buličov«, dok je njegov pomoćnik Dušan Medaković postavio Nušićeve komade »Dr« i »Gospođu ministarku«. U toku dvije godine upravljanja, gotovo iz ničega je stvorio solidan profesionalni ansambl, dovodeći u jesen 1945. nekoliko iskusnih glumaca iz Zagreba, prije svega Jelku Šokčević-Asić i dirigenta kompozitora Milana Asića, Dubravku Deželić i Dražena Grünvalda te Ivonu Petri. To je bio temelj, a dogradnja, subotički amateri sa puno volje i poleta. U te dvije godine režirao je puno ruskih komada, tada obveznih, Molijera, Kralja Betajnove I. Cankara i Pigmalion B. Šoa. Po povratku iz Beograda bio je glumac glavnih predstava i redatelj. Imao je svršen Dramski studio, a bio je i asistent Bojanu Stupici, jednom od naših najvećih redatelja, te postao pravi profesionalac. Puno je režirao u Somboru, Bačkoj Topoli i po Makedoniji. Bio je 1956. gostujući redatelj u Istri, a po povratku u Suboticu vodio je Koncertnu poslovnicu i Kulturno-propagandni centar. Otišao je u mirovinu 1964., a 1974. se odselio s obitelji u Zagreb.
GE­ZA KO­PU­NO­VI]
Legenda subotičkog glumišta, stalni član kazališta od 1949. po demobilizaciji, nezaboravni tumač glavnih ulogu u komadima Matije Poljakovića. Ča Bonu je igrao više od sto puta i Boltu u serijalu RTZ Zagreb u režiji Petra Šarčevića sedamdesetih godina, već pri kraju karijere. Da je odigrao samo te dvije uloge, bilo bi dovoljno. I on je bio prije rata amater u raznim družinama igrajući seoskog lolu i šegrta Ćiru koji se probudio kao car i slične popularne komade za amatere. Kao profesionalac odigrao je više od stotinu rola, ali rečene dvije i Švejk su mu “najbolje stajale” i po fizičkoj konstituciji pravog Bačvanina, onižeg, ali sa sto kilograma. Na Radio-Subotici godinama je igrao u emisiji Martin i Tona s Katarinom Bačlijom, za koju je sam pisao tekst i režirao materijal. Nedavno je izgrdio autora ovog feljtona što se ne sjeća koju ulogu je igrao u Winnetou, komadu od četiri sata, sa konjima na sceni – »pa, ama Hawkinsa, derane, svi su urlali kad su me Indijanci skalpirali i ja skinuo periku, a moja prirodna ćela sjaji«. Uvijek duhovit i »razgaljen«, poslije ratnih godina, kad je kazalište bilo vodeći medij kulture, on je stvarno, bez fraze, širio tu istu kulturu bunjevačkih Hrvata, odigravši bezbroj puta glavne uloge, zašto je primjerno nagrađen Oktobarskom nagradom grada Subotice, 1967. godine, kada je to bio i značajni novčani iznos, a ne samo čast. Od države je odlikovan Ordenom rada sa srebrnim vijencem 1971. godine.
ANA SKEN­DE­RO­VI]
Još prije II. svjetskog rata pjevala je u HPD »Neven« i igrala u Zboru hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Već 1945. igra u prvom komadu HNK Subotica, Tahijinu ženu u »Matiji Gupcu«. Igrala je u gotovo svim komadima Matije Poljakovića iz života ovdašnjih Hrvata-Bunjevaca, posebno se istakla u kreiranju negativnih likova krupnog stasa i glasa. Igrajući uglavnom drugu glavnu žensku ulogu, kontrast vodećoj glumici Jelki Asić, »prošla« je skoro sve komade koji su upriličeni za deset godina 1945.-1955. a tada se povukla u Dječje kazalište, gdje je razbila »lutkarski monopol« i prva zaigrala u živim komadima za djecu i tamo ostala sve do mirovine. Ipak, glavni repertoar su bili komadi M. Poljakovića i B. Nušića koji su joj »ležali« i gdje je uvijek postojao ženski lik po njenoj mjeri. Provela je na »daskama koje život znače« četrdeset godina, od diletantkinje do visokog profesionalca.
KLA­RA PEI]
Od 1. 1. 1946. igrala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici sve do 1970. godine. Uvijek vedra i vesela, kakve su joj bile i uloge. Bavila se od mladih dana estradom, čak je svirala na bubnjevima u nekom orkestru. Prije rata, kao učenica Građanske škole časnih sestara, igrala je u prvom komadu Noć ljubavi, vjerske sadržine naravno. Kao profesionalna glumica, a na nagovor Lajče Lendvaija, svršava Dramski studio, potom igra u svim komedijama, vesele i razdragane likove, sa velikim smislom za komiku. I za nju je uvijek bilo mjesta u komadima »kućnog pisca« Maće. Njena Mara iz »Ča Bonine razgale« je zauvijek upamćena, a s tom ulogom se oprostila od publike odlazeći u mirovinu. Pjevala je i u operama »Madame Butterfly« i »Tosci«, jer je imala glazbeni talent i glas, što je rijetkost za dramsku glumicu. Šjora Petronila iz »Male Floramy« je uvijek oduševljavala subotičku publiku, koja je znala napamet te arije, kao i splitska. Ovo je bio prikaz udarnog kvarteta Subotičana, velikih glumaca jednog ipak skromnog profesionalnog teatra, ali koji je bio značajan za povijest hrvatske kulture na ovim prostorima i nezaboravljen.                      ~Kraj~

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay