Arhiv tekstova

Ivan Pavao II. – čovjek poslanja

Ovih dana cijeli svijet, napose katolički, sjeća se 25. obljetnice izbora Ivana Pavla II. na Petrovu službu Rimskoga Pape. Priređuju se prijemi, akademije, pišu se obilne knjige, članci, sjećanja. Ovom prigodom se pridružujemo tolikim nepreglednim napisima o tom čovjeku milenija koji je, istina na prekretnici, i sam postao znak prekretnice trećega milenija.
    Čuli smo i čut ćemo puno o njemu, a povijest već sada daje ne tako česti naslov: Veliki. To može biti samo čovjek karizmatik i čovjek vizionar. Neka doprinos razumijevanju njegove osobe i njegova poslanja bude ovo razmišljanje o vizijama Ivana Pavla II.
PAPINO VELIKO »DA«: Čovjek bez slika ne može ništa ostvariti jer nam se ostvaruje ono što imamo u sebi kao viziju i sliku. Ako je slika našeg života negativna i mračna, ako je bolesna, ako smo malodušni, ako stalno govorimo: »Ne mogu«, onda će takav biti cijeli naš život. Ivan Pavao II. ni pred jednom kušnjom svoga života, pa ni pred izborom papinske službe, nije poznavao riječ »Ne mogu«. To je jedna od njegovih karakternih osobina koje se i sada u »nemoći moćno vide«. Iz svoje bespomoćnosti se izlazi onog časa, kad se počinje dopuštati da nas zahvate velike vizije. Prihvaćena vizija o svom životu Božje je nadahnuće za nas. To je duhovni dar koji nam Bog daje u ruke i kojem možemo reći da ili ne.     Papino veliko »da« označilo je njegov hod u viziji novog milenija. Vizija je nešto što zahvaća najprije naše težnje, a onda naše misli, pa našu nutrinu i osjećaje, a prvenstveno dubine naše duše, i želi da erupcijom vulkana iziđe van i da se ostvari. U toj tajni erupcije možemo prepoznati izvor Papine energije za sve ono što radi, putuje, piše i govori. Čovjeku je nevjerojatno da se može toliko biti mlad, jak, dinamičan, aktivan uz sve ono što svojim očima vidimo: starost, bolest, prolaznost.
    Ako se pitamo što je vizija, onda moramo reći da su vizije u čovjeku karizma. Svatko od nas ima karizmu zvanja u svijetu. Njegova karizma je: sluga slugu Božjih. Vizija je Božji dar, to je zvanje, sposobnost koja nam neprestano pruža slike o tome kako da ostvarimo svoje poslanje. Život se ostvaruje tako da imamo u sebi slike, vizije, čežnje. Pokušajmo Svetoga Oca ubrojiti s pravom među vizionare svijeta. Vizionari su veliki ljudi čovječanstva. Čitamo li živote svetaca, vizionare u Crkvi ili živote velikih znanstvenika, velikih ljudi na području umjetnosti i kulture, pronaći ćemo da su svi ti ljudi bili vizionari. Svetog je Franju zahvatilo kada je počeo moliti i čuo kako mu Gospodin kaže: »Franjo, popravi moju Crkvu!«. Mislio je da treba popraviti kapelicu svetog Damjana, a Isus je rekao: »Ne zidanu crkvu, već crkvu od krvi i mesa.«  Sveti Ignacije Lojolski bio je vojni vitez. Ležao je ranjen u bolnici i čitao živote vitezova. Kad ih je pročitao, dali su mu da čita živote svetaca. Počeo ih je čitati, iako nerado, i vidio strahovitu razliku. Iza takvih knjiga ostaje nešto trajno, vedro, radosno, sretno i pitao se što se to događa. I odjedanput je shvatio, došla mu je vizija da je to pravi put. Tada se odlučio, postao je genijalan čovjek, osnovao je isusovce. Da li ćemo ikada imati prilike shvatiti razmišljanja kardinala Karola Wojtyle koja su se rapidnom brzinom događala u Sikstinskoj kapeli kada je izabran za Papu? Koju je viziju tada stvorio? Ne znamo, ali da ju je ostvario, slutimo.
    Vizija zapretena u sebi poput klice je u zrnu sjemena. Svako sjeme ima klicu i ta je klica važna, ono što je oko te klice jest hrana za tu klicu. Klica je ono što treba izniknuti, kad klica naraste iz nje nastane deset, stotinu novih sjemena. Iz samo jednog žira poslije nastaju milijuni žireva. Iz jednog malog zrna vizija raste i tisuće ljudi se hrane. Dokle će se Crkva hraniti onim što joj ostavlja Ivan Pavao II.? Svaki čovjek je u biti mala klica, ali naraste u veliko stablo. Tako je vidljivo da je ovo naše tijelo smrtno, kao što u sjemenu postoji ono što hrani klicu. Ali klica – to smo mi, naša osobnost, naš duh što živi i poslije smrti. Sjeme istrune, ali klica ostaje i raste. Naše tijelo kao i naša psiha hrane naš duh, ali duh živi dalje, preko smrti, vječno. Normalno je da tijelo nestaje, daje »klici koja sam ja« život. Vizija je jedina motivacija koja nas vodi da radimo dobro i nećemo dugo izdržati u molitvi ako nemamo vizija.
LOGIKA DUŠE: Važno je kakvu viziju imamo kao član Zajednice. Vizija je nešto gdje ne možemo protiv sebe samih. Osjećamo da ne možemo biti netko drugi. Bog u slici kaže – gledaj kuda ću te povesti. Pitanje je hoćemo li biti hrabri i odvažni. Bog je Mojsiju dao da izvede izraelski narod, i obećao da će On sve drugo činiti. Abrahamu je Bog rekao da će imati veliko potomstvo. Na početku ne vjeruje jer su i on i žena stari. Bog ga izvodi na obalu mora i pokazuje da će toliko biti njegovo potomstvo koliko je pijeska, i koliko je zvijezda na nebu koje ne može prebrojati. Vizija – to smo mi u budućnosti, naš život, naša sreća, naši budući dani. Takva vodeća uloga naše povijesti darovana je Ivanu Pavlu II. Moramo se suočiti s činjenicom da kod ljudi vizionara ne može igrati i ne igra prvu ulogu logika pameti nego logika duše.
    Vizije može zaustavljati naš pametan razum. Razum kaže da budemo razumni, jer sve je to ludost. Razum će nam biti prvi neprijatelj. Razum drukčije ne može. To je isto kao kad oko kaže: »Dijete moje, nemoj se zavaravati. Ja gledam već 50 godina i nikad nisam vidio simfoniju, sonatu, glazbu, zvuk gitare. Ti možeš samo gledati, nema zvuka.«
    Tako isto, budući da razum ne zna što su vizije, jer ide samo do zida i ne zna što je prijeko gdje može ići samo duh, kaže da se ne zavaravamo. Razum vidi sve ono drugo u sjemenu samo ne klicu. Klicu vidi duh. Sve drugo tu ostaje, istrune, a klica ide dalje. Klica – to je naša vizija. Ovim razmišljanjem o viziji smo željeli potaći i nas same da u kompletnoj cjelini povijesti vidimo ugrađenoga Ivana Pavla II., ali i sebe. Neka ovo razmišljanje koje je prigodno, posluži Njemu na spomen, a nama na korist duha i ponašanja.                                     g