Arhiv tekstova

Državnik i pjesnik

Ivan Mažuranić je rođen 18. srpnja 1814. godine u Novom Vinodolskom. Srednju školu učio je u Rijeci, a pravo u Zagrebu. Bio je nastavnik u gimnaziji u Zagrebu, a odvjetnik u Karlovcu. Od 1841. do 1848. godine bio je službenik gradskog vijeća u Karlovcu. U revoluciji 1848. godine bio je narodni zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora. Godine 1850. imenovan je vrhovnim državnim odvjetnikom. Od 1861. do 1865. godine dvorski je kancelar, a 1871. postaje predsjednik Hrvatskog sabora. Godine 1873., postaje hrvatski ban sve do 1880. godine, kada napušta političku djelatnost i živi povučeno, baveći se matematikom i astronomijom.
    Mažuranić je počeo pisati pjesme već kao gimnazijalac u Rijeci. Bio je suradnik Gajeve »Danice«, a 1844. godine dopunio je Gundulićevog »Osmana«. Svoje najveće i najznačajnije pjesničko djelo »Smrt Smail-age Čengića« objavio je 1846. godine. Tim djelom, u kojemu su sretno prevladali dubrovački utjecaji, kao i utjecaji pučkog pjesništva, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep, koji se kompozicijski i misaono uzdiže nad čitavu ilirsku poeziju.
    Mažuranićeve pjesme nisu tako često izdavane kao njegov čuveni spjev. Jezik Mažuranićev potiče iz više izvora. U najranijem periodu pjesničkog stvaranja često upotrebljava čakavizme, a drugujući s mladim ilircima Zagrepčanima, počinje da unosi u svoja djela elemente tzv. zagrebačke književne škole, a također i neke kajkavske provincijalizme. Često upotrebljava stare imeničke oblike (npr. bozi umjesto bogovi), te stare zamjeničke oblike (npr. ni umjesto nam) i stare glagolske oblike. Ivan Mažuranić nije objavio mnogo za života. Pored dopune Gundulićevog »Osmana«, spjeva »Smrt Smail-age Čengića« i nešto pjesničkih prijevoda, izvornih pjesama ima tiskanih ukupno trideset i pet. Ne treba zaboraviti kako je to vrijeme kada je trebalo dokazivati da je hrvatski jezik kadar izraziti poetske tančine u svim oblicima i poetskom praksom ustvrditi kako hrvatski jezik ne zaostaje za privilegiranim svjetskim jezicima.
    Mađarska lirika koju Mažuranić počinje da piše u riječkoj gimnaziji prezasićena je mitološkim motivima i metaforama. U noviju hrvatsku književnost Mažuranić je ušao kada je pokrenuta »Danica« ilirska. Mažuranić je bio jedan od njenih glavnih suradnika. Prva njegova pjesma tiskana na hrvatskom jeziku »Primorac Danici« inspirirana je heraldičkim simbolom ilirizma – zvijezdom Danicom, čije ime nosi prvi hrvatski časopis. Pjesme »Pređem slavjanskom« (slovenskim precima) i minijatura »Otkuda ime Slavjan«, kazuju o opsjednutosti mladog pjesnika idejom slavenstva. U minijaturi »Philosophia i poesis«, Mažuranić otkriva svoje duhovne simpatije spram Thalesa i John Miltona, te prema enciklopedistima, dok su Horacijeve ode izvor u pjesmi »Milutinu« iz 1835. godine. Čuvena oda »Doktoru Gaju« tiskana je kao letak iste godine. Pjesma je neskrivena aluzija na tada aktualnu mađarizaciju, a vođa ilirskog pokreta prikazan je kao Prometej. Kao mladi pjesnik, Mažuranić od samog početka njeguje pretežno refleksivnu poeziju, a poput ostalih suvremenika nastoji perom služiti domovini. Milorad Živančević, autor monografije o Mažuraniću, bilježi među ostalim o lirici Ivana Mažuranića kako »klasična književnost, ipak, ostaje i nadalje nesporno vrelo njegovih inspiracija, bez obzira na sadržaj i oblik, čije se počelo otkriva u samoj suštini«. Pjesma »Napredovanje« utemeljena je na filozofiji epohe prosvjećenosti, koja historiju shvaća kao progres, dok je pjesma »Vjekovi Ilirije« inspirirana Ovidijem. Pjesma »Vjekovi Ilirije« zasnovana je kao historijska i programska. Ona predstavlja poetski predočenu ideju hrvatskog preporoda. Jedina Mažuranićeva budnica »Davorija« štampana je kao letak 1841. godine.
Prvi pokušaj Mažuranićevog lirskog izražaja intime i ličnog doživljaja sadržan je u pjesmi »Mojemu prstenu«, a Milorad Živančević piše kako »književnost ilirizma, kao i čitava književnost europskog romantizma, odražava neprekidnu dihotomiju ljubavi: prema dragoj i domovini«, što karakterizira i Mažuranićevu pjesmu »Ilir«. Također i pjesma »Danici Ilirskoj« više nije samo domoljubna, već je i svjedočanstvo o pjesnikovoj ljubavi za romantičnu poeziju, dok je pjesma »Mojoj« isključivo ljubavna lirika. Matica ilirska, utemeljena 1842. godine, tiskala je glasoviti Gundulićev ep »Osman« 1844., koji priređuje Mažuranić. Uz mitološki, historijski, geografski i leksički tumač Gundulićeva jezika, Mažuranić je dopunio ep 14. i 15. pjevanjem. U Mažuranićevom spjevu »Smrt Smail-age Čengića« jezični predlošci su jasni: narodna i dubrovačka poezija i klasična sintaksa. Pjesnik i državnik Mažuranić djeluje kroz čitavo devetnaesto stoljeće, a njegovo djelo karakterizira problematika modernih nacija u Europi koju povezuje s domaćom tradicijom i historijskom situacijom.


Ilir
(izbor)

Al glej onamo zmaja ognjenoga,
Gdje raziteljnom v bitvi žestokoj
Razjaren vatrom tare svijet, pokoj,
Gdje huče dol od zvuka silenoga;
Kom grom u ruci, munja v oku sjedi,
I kog pretiče grozna smrt i slijedi!

Joj, kolka krvi rijeka tud protiče,
Kak bliska gvozđe, kak se valjaju
Tjelesa bojna, kud ga tjeraju
Davorski gnjevi, kuda sablju miče!
Nije l strašan? – dajda, kaži tko je?
»Ilir junački brani pravo svoje!«

Priredio: Zvonko Sarić