Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Improvizacija je suština jazza

Prije nešto više od mjesec dana su svi koji su se našli u Likovnom susretu u Subotici, a još uz to vole jazz, imali rijetku priliku čuti i vidjeti, eventualno se i upoznati s Ninom Zubčevićem, autorom knjige koja je tom prilikom, uz foto-izložbu o jazz-glazbenicima Lászla Dormána promovirana i predstavljena nazočnima, a naslovljena »Note univerzalnoga govora«.
    Nakon što su najprije subotički likovni umjetnik i jazz-violinist Miroslav Jovančić, a potom i Zubčevićev recenzent, osobni prijatelj, povjesničar umjetnosti i pisac predgovora Vjekoslav Bizjak (pa potom i prvi čovjek Jazz-festivala u Kanjiži, Zoltán Bicskei) izrekli svoje impresije o knjizi Nina Zubčevića, autor se ljubazno odazvao našem pozivu za razgovor.
4Molim Vas da se osobno, u par rečenica predstavite čitateljima »Hrvatske riječi«.
 Po struci sam diplomirani grafičar i dizajner, ali i sami znate koliko su slika i glazba u biti povezani. Puno je jazz-glazbenika sjajno crtalo, sjetite se samo pokojnoga Milesa Davisa, koji je, skidajući se s heroina, crtao krokije i radio gvaševe iznimno visoke estetske razine. U našoj se kući uvijek sviralo, majka mi je perfektno svirala klavir, i otac, uz to, bili su veliki diskofili. Ja sasvim solidno sviram saksofon, mada ne, čini mi se, na takvoj razini da bih od toga mogao živjeti. Moje interesiranje za jazz počelo je još u pubertetu i pisao sam za sve značajnije hrvatske, nekada jugoslavenske, a potom i europske i američke časopise koji se na ovaj ili onaj način bave jazz-glazbom ili bluesom. Moja knjiga o umjetnosti jazz-improviziranja naslovljena upravo tako – »Umjetnost jazz-improvizacije«, obvezatna je literatura na londonskoj Jazz Akademiji a redovni sam kolumnist i Boston Globea, glasovitog američkog tjednika, odjeljak za jazz i blues, razumije se. Recenzije albuma pišem, kolumne, osvrte na koncerte, prikaze aktivnosti vezanih za jazz…
4U Srbiji su u posljednjih pet godina objavljene čak tri knjige o umjetnosti jazza Tijekom 70-ih prošlog stoljeća prevedene su dvije najbitnije enciklopedije jazz-glazbe američkih odnosno francuskih eksperata ove grane suvremene popularne glazbe. Je li vaša knjiga o jazzu, »Note univerzalnoga govora«, prva takve vrsti u Hrvatskoj, barem što se autorskog pristupa tiče, i kakva je, uopće, situacija u Hrvatskoj što se tiskanog materijala i literature, autorske ili prevedene, tiče, kada je jazz u pitanju?
Na moju veliku žalost, bijeda jedna. Niti prevedene, a još manje autorske, nema niti od korova. Ovo je prva autorska knjiga o jazzu u Hrvatskoj, izuzmemo li prijevod enciklopedije jedne američke enciklopedije o jazzu, jedne brošurice također, niske vrednote ali to niti spomena nije vrijedno, tiskane, tiskanih, davnih sedamdesetih. Glede vašega pitanja, drugo je što bitnije. Opće je poznato da je u negdašnjoj skupnoj državi Beograd prednjačio što se jazza tiče – u vrijeme kada su bili u zenitu kreativnosti i popularnosti u Beogradu su svirali Louis Armstrong, Miles Davis, Duke Ellington, Ray Charles, Dizzy Gillespie, Charlie Mingus, Art Ensemble Of Chicago, Sun Ra, Buddy Guy, John Mayall, u Novi Sad sam išao slušati pokojnog Chata Bakera, a evo i Kanjiže: u tom malenom potiskom mjestu imate već tradicionalni jazz-festival na zbilja globalno visokom nivou, koji je ugostio, za ovo kratko vrijeme otkako ga ja pratim, sva bitnija imena suvremenog jazza i avangarde, od Sam Riversa, preko Cecila Taylora, do, evo ove godine Anthony Braxtona. Pa, ljudi moji, najveće jazz ime koje je gostovalo u Hrvatskoj bio je davnih osamdesetih Clark Terry, na jedinom mjestu koje dugoročno njeguje jazz-kulturu, klub Boška Petrovića u Zagrebu. Dobro, bio je i B. B. King, bio je i Chick Corea, Hancock, ali nisu bili u zenitu… A taj isti Clark Terry je u Beogradu kao kod kuće. On je kum Stjepka Guta, koji je podrijetlom, inače, isto iz ovih krajeva, oko Osijeka… Ne, uvijek je Hrvatska kaskala za Beogradom glede jazza i nije se mnogo situacija promijenila ni u ovih proteklih deset godina ili više. Dapače. Literatura je pristupačna, u izvornom se obliku sve spomenute enciklopedije, ona američka i ona francuska, mogu naći u Hrvatskoj, Blamovu knjigu sam dobio osobno od Miše, vašu večeras od vas, Krstića osobno znam, te mi ju je poslao čim je izašla iz tiska u Beogradu. A pratim svu silu američkih i britanskih novina i magazina koji se tiču bluesa i jazza. Tu je i Internet, tako da sam ja, za razliku od većine svojih kolega u Hrvatskoj veoma dobro obaviješten o svemu. Uz to, uredno posjećujem sve bitne jazz i blues festivale po okolici, Europi i SAD.
4Po cijenu da zvuči kao pleonazam i čisto retoričko pitanje, ali uvjeravam Vas da nije – kakvu Vi glazbu intimno slušate?
Dobru glazbu. Odgojen sam u takvome duhu da bi se moglo reći da imam klasičan glazbeni ukus, ali, konkretno, slušam sve što mi je ugodno i što smatram kvalitetnom muzikom – tu su, uslovno, klasici, Bach, Liszt, Beethoven, Mozart, tu je Satie i Rahmanjinov, Stravinski, ali i Kurt Weil, pa i Gershwin, ali ja, dakako, po prirodi stvari najviše slušam Ellingtona, koji je po meni, i ne samo po meni, nedvojbeno najbitniji jazz-umjetnik 20. stoljeća. Tu su još: nenadmašni i uvijek nepredvidivi Miles Davis, koji je uvijek tjerao slušatelje da se prilagođavaju njemu, a ne on vremenu i njima, genijalni John Coltrane, i, dakako, blues, koji je u korenu svega. Ne samo jazza, ne samo rocka, već cjelokupne suvremene glazbe. To važi uopće za afroameričku etno-glazbenu baštinu.
4Uobičajen je stav u teoreta, kritičara i esteta da se knjige enciklopedijskoga profila ne mogu pisati objektivno, ma koliko svaki autor pokušavao upravo to učiniti. Sasvim iskreno, mislite li da ste uspjeli biti objektivni, i, je li Vam to uopće bila namjera u ovoj knjizi?
Osobno ne držim mnogo do objektivnosti. Istinski kritičar, fan, i sam je umjetnik, a kao takav, a priori, ne može, ja bih rekao i ne smije biti objektivan. Dakako, trudio sam se da oko faktografije, povijesnih činjenica i diskografije to budem, ali imam svoje favorite, svoja razdoblja, stilske začkoljice, stiliste, i ne trudim se da to prikrijem hinjenom objektivnošću i hladnokrvnim akademizmom. Moj tekst ima dušu poput one glazbenika o kojima pišem i koje cijenim i volim. Napisao sam, među ostalima, i nedavno tiskao i u nas i u inozemstvu, na engleskom, knjigu o Coltraneu, koja se zove »Chasin The Trane«, igra riječi, bila je to njegova čuvena skladba, a Trane mu bijaše nadimak…. Ne očekujete li, valjda, da budem objektivan kada pišem o nekome koga toliko obožavam? Ili da budem objektivan glede Keitha Jarretha!? Ne može se to. Možda treba, ali ne može. A i ne treba.
4Slažem se. No, da se vratimo Vašoj knjizi i Vama osobno: uzmemo li da Buddy Boulden predstavlja neki artikulirani početak pravoga, ranoga, improviziranoga jazza, a neo-etno jazz i transavangarda njen aktualni moment, gdje u tom širokom i vremenskom i tematskom opsegu leži Vaše interesiranje, prosto rečeno – tko su Vaši favoriti u jazzu i koje periode njegovoga razvoja i povijesti?
I ja mislim da je taj opskurni genij Boulden bio prvi pravi jazzer. Već sam rekao na neki način, možda ne decidirano, koji su moji favoriti – Ellington, prije svega, John Coltrane, Miles Davis, gotovo svi crni blues umjetnici tijekom tridesetih, do negdje polovice 20. stoljeća, ali moj uvjerljivo najomiljeniji glazbenik je genijalni Keith Jarreth jedan odista ingeniozni klavirist, orguljaš, svirač sintetizatora, udaraljki, skladatelj, improvizator, aranžer. U njega nema tajni, a on sam ne da se svrstati nigdje. On u svojim improvizacijama, a one su suštastvo jazza, ne njegove, osobno, nego improvizacije u globalu, improviziranje u cijelosti uzev, one su suština jazza da on, dakle, improvizirajući, dosiže rubne granice bluesa, raga, countrya, swinga, boogie-woogiea, ali i neke ideje Monka ili Taylora mu nisu strane. Ma, ništa mu nije strano! Njega bih mogao slušati tjednima, to i činim…Godinama. I nikada mi ne dosadi, uvijek nečega novoga nađem u njegovoj improvizaciji. Monk, Theolonius Monk posve je drugi slučaj. Teoretski je nedostižan inventivac, no ni izbliza praktično nadaren, savršen poput Jarretha, primjerice. I Hancock je velik, i Chorea, Art Tatum, stari pijanisti te Harlem-stride škole, primjerice, ali Jarreth je sve to imao, i ima, i još puno svoga, nedostižnoga povrh svega…
4Kakva je aktualna hrvatska jazz-scena? Kakva je, konkretno, u Osijeku?
Ma, sve to tavori godinama, desetlje-ćima…Da nema BP kluba u Zagrebu, ne bi ničeg bitnog bilo. Katkad Josipa Lisac okupi neke veterane jazza, ali to je više neki uglađeni amerikanizirani pop, ali, ruku na srce, i Boško Petrović se već pomalo olinjao…Nema tu svježe krvi, sve su to izraubovane svirke, klišei, uvijek isti ljudi, isti gosti, par ljudi iz Njemačke, Austrije…Ja sam s par entuzijasta, u koje spada i naša županijska ministrica za resor kulture, utemeljio klupsku scenu u Osijeku i tamo se sada dva puta tjedno održavaju sjajni happeninzi, svirke, konceptualne večeri, ma stalno se nešto giba, zbiva…Zvao sam malog Hadžimanova i njegov trio da dođu, zvao sam Jovančićev Ethnokor, svira se tamo i blues, onaj akustični, Delta, svira se i urbani Chicago-style blues, jazz svake vrsti, od ragtimea i New Orleans-stila do be bopa i free-jazza. U Osijeku je vrlo živo glede jazza i vrlo sam ponosan što sam uspio u toj svojoj nakani da razmrdam malo tu scenu u Hrvatskoj. Valjda će se i ostali gradovi ugledati na nas vremenom…
4I napokon, koju ste literaturu koristili kao pripomoć u pisanju svoje knjige?
Leonard Ferther je vrhunski ekspert kada je jazz u globalu u pitanju. Kao što je to Paul Oliver glede bluesa. Njihove enciklopedija jazza odnosno bluesa i opservacije, uopće, nedostižne su. Ostalo je moja bogata dokumentacija, iskustvo, osobna poznanstva, i Internet, dakako. Ali Internet ponajmanje, mogu vam reći.                        g

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay