Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kako, molim?

AME­RI^KI SR­BO-HR­VAT
Naše je da obavljamo naš posao najbolje što možemo. A to je, hvala bogu, igranje košarke, nešto što smo radili i kao djeca. Eto, ja sam do jučer igrao za beogradsku »Zvezdu«, i u Zagrebu su me gađali kovanicama, a sad sam igrač »Cibone«. Nadam se da mi ovdašnji navijači to neće previše ‘zamjeriti’, iako znam što se događalo između Srbije i Hrvatske u devedesetima. U stvari, možda baš i ne znam, ali znam da je svaki rat velika glupost i da to nije način na koji se rješavaju problemi. Zato svima preporučujem knjigu ‘Sanjam’ Martina Luthera Kinga… No, ja sam ovdje, kao što rekoh, došao da bih igrao košarku najbolje što mogu. James Scoonie Penn, košarkaš, donedavno član »Crvene Zvezde«, sada »Cibone«, »Feral Tribune«, 27. rujna 2003.

 

SVJET­SKI PR­VA­CI
Ne postoji ovako dobar primer privatizacije u svetu sa koje god strane da se meri: da li po tome šta je ona donela radnicima, ili po tome šta je donela privredi, ili po njenom poštenju, ili po finasijskim efektima za budžet. Svi oni koji ocenjuju naše reforme na makroekonomskom i mikroekonomskom planu znaju da ne može bolje. Deluje kao da se hvalimo, ali za ove tri godine smo uradili najbolje što smo mogli. Ja lično nisam zadovoljan reformama, jer je urađeno 20 odsto od onoga što nam je potrebno da budemo Srbija kakvu želim. Ali, za ove tri godine smo uradili 95 odsto onoga što smo mogli i teško da je moglo više. Zoran Živković, premijer Vlade Srbije, TV 5, 28. rujna 2003.

 

I U PO­NOS I U SRA­MO­TU – KO­LEK­TIV­NO
Ako je dobar Srbin ponosan svim velikim dostignućima srpskih pojedinaca na polju znanosti, povijesti, filozofije, glazbe ili sporta, onda je dobar Srbin i onaj koji se stravično stidi zbog zločina svojih sunarodnika – u ime, ali bez kolektivnog sudjelovanja, srpskog naroda. Za individualno dobro kolektivni ponos, za individualno zlo kolektivna sramota, ali kolektivna krivična odgovornost ne postoji ni za srpski, niti za bilo koji drugi narod. Stoga, nitko nema pravo ni postupno nas oslobađati takve vrste krivice. Đorđe Vid Tomašević, profesor iz SAD, »Politika«, 28. rujna 2003.

 

DA­LE­KI VU­KO­VAR
Djeca više ne uče po tim knjigama (gdje se Hrvati prikazuju kao »ustaše, razbijači Jugoslavije i sli-čno«), one su povučene. No, današnje stanje stvari s udžbenicima povijesti za osnovnu školu u najmanju je ruku zanimljivo. Umjesto prikaza događaja s početka 90-ih, autori su napisali djeci »pitajte roditelje«. Dakle, izašlo se iz Miloševićevske ere gdje je sve bilo posve jasno i govorilo se o obrambenom ratu nametnutom Miloševiću, te se došlo u fazu bez stava. Djeca se ne uče antihrvatstvu, antibošnjaštvu i antialbanizmu, to nije dominantno ni u javnosti. No, morat će proći još vremena da djeca u svojim knjigama dobiju realno i povijesno nepristrano poglavlje o Vukovaru, ali i o »Oluji«, Srebrenici, Gospiću i Sarajevu. Dr. Žarko Korać, potpredsjednik Vlade Srbije, »Vjesnik«, 28. rujna 2003.

 

ZE­MLJA MA­LA, AL JOJ
INO­ZEM­STVO VE­LI­KO
Dosad, iz razumljivih razloga, zbog prioriteta nacionalne samostalnosti, rata i jednog razdoblja kad je najvažnije bilo govoriti dobar hrvatski, nije se previše razmišljalo o usmjerenju mlade generacije prema stranim jezicima. Danas, moramo podsjetiti na jedno pravilo koje nadasve vrijedi za nas: Što manja zemlja – veće inozemstvo. Goran Milić, kolumnist, »Glas Slavonije«, rujna 2003.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay