Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Postoje li hrvatski toponimi u Vojvodini?

U zakašnjelom procesu tranzicije iz kvazidemokratskog u demokratski društveni sustav, manjinska su prava u Srbiji bila jedna od mnogih pitanja koja su zahtijevala temeljitu reviziju. Početni korak na tom području bili su ratificiranje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i donošenje Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, kojima su postavljeni pravni temelji za jedan drugačiji odnos vlasti spram nacionalnih manjina. Ovim propisima, kao i kasnijom Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, proklamiran je niz manjinskih prava, koja traže podrobnije reguliranje u odgovarajućim zakonima i drugim propisima.
    I doista, za razliku od prakse prošloga režima, neka od proklamiranih prava su dalje razrađena te su stvorene načelne mogućnosti za njihovo ostvarivanje, pa je, na primjer, i hrvatska zajednica dobila financijsku potporu za vlastiti tjednik i za školovanje na književnom jeziku. Međutim, prema jednom broju prava, ne samo tijela vlasti različitih razina, nego katkada i predstavnici manjinskih zajednica, odnose se pasivno.
ZAKON NIJE ZAPREKA: Jedno od takvih prava, kod kojih pravne anomalije bivšeg režima nisu ispravljene a niti je do sada došlo do adekvatnih inicijativa predstavnika hrvatske zajednice ili hrvatskih članova tijela vlasti, jest pitanje službene uporabe tradicionalnih hrvatskih naziva toponima. Okvirna konvencija preporuča stranama ugovornicama da »nastoje« »u oblastima tradicionalno naseljenim znatnim brojem ljudi koji pripadaju nacionalnoj manjini… da tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica i drugih topografskih oznaka namijenjenim javnosti budu ispisani na lokalnom jeziku kada postoji dovoljna tražnja za takvim oznakama.«
    Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisuje da na teritoriju jedinice lokalne samouprave gdje »tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina«, njihov jezik i pismo može biti u ravnopravnoj uporabi, a obvezno se uvodi ako broj te nacionalne manjine dostiže 15 posto prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, u okviru čega je predviđeno i pravo da »nazivi jedinica lokalne samouprave, naseljenih mjesta, trgova i ulica i drugi toponimi ispisuju se i na jeziku dotične nacionalne manjine, prema njenoj tradiciji i pravopisu. »Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama proklamira nacionalnim manjinama pravo »da u sredinama sa značajnom manjinskom populacijom, tradicionalni lokalni nazivi, imena ulica i naselja, kao i topografske oznake, budu ispisani i na jeziku manjine«.
    Premda su mu rješenja u koliziji s tri navedna propisa, čini se da važeći republički Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma iz 1992. godine ne predstavlja zapreku za oživotvorenje ovoga prava hrvatske manjine, pošto ga je praksa u velikoj mjeri derogirala. Dosadašnje iskustvo pokazuje da ostvarivanje prava hrvatske manjine ovisi od spremnosti odgovarajućih tijela vlasti da omogući njihovo uživanje ovoj, do jučer za mnoge neprijateljskoj, nepoželjnoj i nepriznatoj manjini. Prevedeno na primjere, odgovarajuće pomake mogućno je očekivati napose u Općini Subotica, te eventualno na pokrajinskoj razini, ukoliko uopće ima mjesta uporabi lokalnih toponima. U somborskoj općini također postoje hrvatski narodni nazivi mjestâ, premda do sada očitovana potpora gradskih vlasti u dijeljenju hrvatskog etničkog korpusa u ovom gradu ne ulijeva odveć optimizma.
PRAVA OVISE I OD MANJINA: Pitanje službene uporabe hrvatskih zemljopisnih i drugih naziva u Vojvodini posebno je osjetljivo zbog sličnosti dvaju jezika, pošto dosadašnja praksa poznaje samo identične nazive mjesta, uz eventualnu razliku uporabe pisama — ćiriličnog, odnosno latiničnog. Međutim, Hrvati u Vojvodini ipak imaju jedan manji broj svojih naziva mjesta i drugih toponima, kojima do sada nije posvećivana pažnja, a koji su različiti od službenih srpskih naziva. Neki od njih su za posljednjih osamdesetak godina nestali i predstavljaju arhaizme (npr. Subatica, Bajmak, Naćvin za današnji Stari Žednik), ali se dio njih ipak održao u govornom jeziku kao pravi tradicionalni nazivi: na teritoriju subotičke općine, npr. Žednik za Stari Žednik (osnivanje novih naselja pored starih, ne znači nužno i mijenjanje naziva ranijeg mjesta, za što najbolji primjer pružaju Beograd i Novi Beograd), Mirgeš za Ljutovo, Sebešić za Šebešić; u somborskoj općini, npr. Lemeš za Svetozar Miletić, Monoštor za Bački Monoštor, Bereg za Bački Breg; u Srijemu npr. Srijemska Mitrovica, Srijemska Rača, Srijemska Kamenica itd. No, osim naziva mjesta, postoje i drugi tradicionalni hrvatski nazivi koji su doživjeli ideologijska preimenovanja: dijelovi naselja (npr. subotičko predgrađe i mjesnu zajednicu Aleksandrovo subotički Hrvati, poput Mađara, zovu Šandor), škole (npr. OŠ »Matko Vuković« u Subotici ima svoj tradicionalni hrvatski naziv »Golubova« škola), ulice (primjerice, Ulica Pariske komune u poglavito bunjevačkom dijelu Subotice ima svoj narodni naziv Mukićeva, Ulica 10. oktobra u središtu Subotice tradicionalno se zove Rudićeva ulica) itd.
Asimilacija hrvatskog stanovništva u Vojvodini rapidan je proces, uvjetovan nizom čimbenika, a osobito potaknut sličnošću hrvatskog i srpskog jezika. Najopćije društvene i pravne pretpostavke za očuvanje manjinskog identiteta su stvorene u posljednje tri godine. Opiranja ostvarivanju manjinskih prava hrvatske zajednice nisu rijetka, kao na primjer, u Somboru, koja idu i do negiranja, kao u Srijemu, ali onda kada postoji načelna mogućnost za njihovo provađanje, kao što je to u Subotici, onda od samih predstavnika manjina ovisi hoće li se i koliko ostvarivati određena prava, tim prije ako ona ne zahtijevaju opsežnije pripreme i napore, kao što je pravo o kojemu je naprijed bilo riječi.
Autor je doktor društvenih
 znanosti i odvjetnik iz Subotice

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay